Osljednjih je dvadesetak godina čak i samo spominjanje razvoja i gradnje nuklearnih elektrana bilo gotovo tabu tema, a svi koji su u tom izvoru energije vidjeli potencijale i prednosti stavljeni u kategoriju lobista one ‘loše’ znanstveno-industrijske opcije. No, vremena se naglo mijenjaju. Alarmantno stanje atmosferskog Zemljina omotača, odnosno pretjerana emisija stakleničkih plinova, potom globalna ekonomska kriza koja je pokazala da najviše šanse za izlazak imaju zemlje koje ne ovise o uvozu hrane i energije, te na kraju nedavno europsko loše iskustvo s rusko-ukrajinskim plinskim natezanjem doveli su nuklearnu energiju i njezine zagovaratelje ponovno za stol svih onih koji ozbiljno promišljaju dugoročan razvoj svoje zemlje. I krenuo je veliki val povratka nuklearkama pa se takve elektrane.
Primjedbe ekoloških udruga su korektne, no često su mjere koje predlažu nepovoljne za gospodarski razvoj. Pravo je pitanje koliko će Hrvatskoj trebati energije za dvadesetak godina, a ne trebaju li nam nuklearke.
Nuklearna elektrana minimalnog kapaciteta od 2.000 MW trebala bi se izgraditi u Hrvatskoj do 2020. godine. Moglo bi se zaključiti da se napokon nešto strateški promijenilo i odlučilo napraviti, no iako je strategija kompromis između dviju već postojećih prijedloga bit će, čini se, opet generator nesporazuma. Što je još apsurdnije, u razgovoru s predstavnicima suprotstavljenih opcija – prof. dr. Dubravkom Pevecu, predsjednikom Hrvatskog nuklearnog društva i Vjeranom Piršićem, aktivistom udruge Eko Kvarner – dalo se naslutiti da bi oni čak i pronašli kompromis kada bi Hrvatska napokon znala u kojem smjeru ide, namjerava li i kako svoj razvoj temeljiti na znanju.
Pravo je pitanje koliko će Hrvatskoj trebati energije za dvadesetak godina, a ne to trebaju li nam nuklearke. Kada bi nam netko ponudio jasne pokazatelje planiranog rasta potreba, moglo bi se razmišljati i o nuklearki, koje su danas sigurno bolja opcija od termoelektrana. No, Bijela knjiga koja je osnova posljednjem prijedlogu govori o dupliranju naše potrošnje, a referentni dokumenti EU govore da se u tom razdoblju očekuje rast GDP-a od 70 posto, i to uz samo 11 posto više potrošnje energije. Mislim da jednostavno ne postoji kvalitetna i relevantna studija o tome koliko će nam energije trebati.
Opće primjedbe ekoloških udruga – briga za okoliš, potreba da se u svijetu smanji potrošnja energije – svakako su opravdane, no često mjere koje predlažu nisu povoljne za gospodarski razvoj. Stav je HND-a da se jako kasni i da nam je već do 2020. godine potreban NE, i to minimalnog kapaciteta od 2.000 MW, no da je razumno ići na diverzifikaciju energetskih izvora i uz konvencionalne razvijati i obnovljive izvore. No, s NE ili bez njega Hrvatska mora razmišljati o spremnicima za nisko i srednje aktivni nuklearni otpad jer ga stvaraju i bolnice, instituti i neke industrije. No, danas se ta odlagališta rade izuzetno sigurno i tu nema bojazni.
