FESTA U DUBROVNIKU Bolan raspad obitelji

Dramu suvremenog talijanskog autora Spira Scimonea postavila je redateljica Nenni Delmestre u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Hrvatska praznica teksta suvremenoga talijanskoga glumca i dramatičara Spira Scimonea manje standardizirano hrvatskog, a više, kontekstualno, mediteranskog naslova ‘Festa’ doprinos je dubrovačkoga kazališta postavljanju suvremenih dramskih autora. I upravo iz te činjenice – problematike suvremenoga dramskog pisma – treba promatrati tu predstavu koju je redateljica Nenni Delmestre postavila naglasivši groteskno i apsurdno u tkivu teksta, to više jer i autor kroz cijeli komad zadire u srž uvriježenih tisućljetnih arhetipskih odnosa tradicionalne mediteranske obitelji naglašavajući njihovu začudnost i apsurdnost opstanka u dekonstruiranom i individualiziranom svijetu današnjice.

Njezina postava obiluje referencijama na autore koje je autor izvodio i postavlja (Beckett, Ionesco, Pinter), a pretpostavljamo i tekst. Ipak, kao svojevrsna problematika nameće se nedostatak težišta i zaključka naše epohe i vremena, pa tako i dramskih tekstova, to jest igranje odnosima u instituciji primarno obitelji – likovi su majka, otac i sin. To je ujedno postmoderni odjek, ali smjer njihova kretanja, eventualno sažimanje, ne nazire se ni u poetici suvremenoga dramskog pisma, a ni na sociološkoj razini, s razvojem. Tako su posve uobičajeni i svakodnevni obrasci bolno poentirani tehnikom usporene snimke i svode se na relacije banalnosti i apsurdna zbog kojih planu i smiruju se svađe i općenito se definiraju odnosi u obitelji.

Majka obitelji u interpretaciji Izmire Brautović ponajbolje je odradila svoju glumačku zadaću, a uspješno joj je parirao i Ivica Barišić u ulozi umornog oca. U njihovu bračnu ljubav, osim nepovredivog održavanja rutine, itekako možemo sumnjati. Predstavnik nove generacije, također umorne, ali i emocionalno hendikepirane, sin Gianni nešto je slabiji glumački odjek našao u izvedbi Edia Jerteca, ali dovoljno izražajno da prenese svu bezizlaznost pozicije onih koji stasaju danas, čije vrijeme ne poznaje odgovore, kraj priče i rasplet drame, odnosno svjesno se od njih distancira jer je ludički i ponovno bolno zaključio da drugog izlaza, očito, nema. Ili je to bio izbor, s obzirom na to da je sve već napisano i rečeno, pa je autoreferencijalni odmak ono što jedino istinski, a samim time i najbolje, doista može govoriti za nas i o nama.