Mnogi vjeruju da će njihovi dobri dani trajati vječno, stoga im je teže prihvatiti kad spoznaju da su za njima. Tek kad emocionalno prihvatite svoju situaciju i shvate u čemu je blokada, mogu krenuti dalje.
Svoju tvrtku imam već desetak godina. Prvih mi je godina sasvim dobro išlo. Posao koji volim, za koji sam talentirana davao je i financijski rezultat i pružao mi zadovoljstvo (nije li to recept za uspjeh u životu?). No nekoliko kriza iz kojih, očito, nisam izvukla prave pouke, kao i neke moje loše poslovne odluke, dovelo su me do današnje situacije. Ova moja kriza traje već nekoliko godina i sada, kad je i globalno kriza zahvatila sve – došla sam do zida. U dugovima sam do grla, posljednjih mjeseci stvaram nove dugove i ne mogu se pomaknuti s mrtve točke koju god poslovnu aktivnost pokrenula. Dužna sam državi, prijateljima, rodbini. Živim od mjeseca do mjeseca i odgađam donijeti odluku jer, iskreno, ne znam što napraviti.
Život nam nosi stalne izazove, i paradoks je upravo u tome da onda kad se mi ne mijenjamo, život i promjene oko nas tjeraju i nas na promjenu. Pretpostavljam da ne volite promjene i da je vaš otpor prihvaćanju sadašnje teške situacije motiviran ponajprije tim životnim stajalištem. No promjene, brze ili ne, prirodnim su dio života i trebaju nam za rast, bez obzira na to što ih možemo doživjeti kao kaznu čiji cilj ne shvaćamo, čiji smisao ne uviđamo, čiju neizbježnost ne prihvaćamo. Nužnost promjene nekima dođe upravo nakon nekoliko ‘debelih’ godina, a tada ih potreba za njome iznenađuje i više nego one koji se češće nađu pred zidom. Takve situacije obično nazivamo životnom krizom. Ljudi koji ne vole promjene, osobito oni koji ne razmišljaju strateški i ne uviđaju pravodobnu potrebu za promjenom da bi rasli, pružaju potrebi za promjenom mnogo veći otpor. Osobito je to istaknuto kod osoba koje su imale dobre dane i vjerovale da će trajati vječno, jer im je to teže prihvatiti da su za njima. Tek kada emocionalno prihvatite svoju situaciju, mogu krenuti dalje.