Rješenja o fiktivnom plaćanju između strane tvrtke majke i podružnice u Hrvatskoj temelje se na inspektorskome mišljenju, bez dokaza ili indicija osnovi inspektorskog mišljenja, da tuzemna podružnica bez zaposlenih nije mogla toliko toga naručiti od tvrtke majke. Inspektorima je osobito sumnjivo da u podružnici nema zaposlenih, a tako su veliki računi o međusobnim plaćanjima s tvrtkom majkom u inozemstvu.
No ako podružnica bez zaposlenih nije mogla toliko toga naručiti od tvrtke majke, postavlja se pitanje kako je mogla naplatiti toliko od svojih kupaca. Na to logično pitanje u objema inspekcijama zasad nemaju odgovor. Samo radi objašnjenja čitateljima, riječ je o sofisticiranim uslugama projektiranim u inozemstvu i prodanim i naplaćenim u Hrvatskoj.
Problem je u tome što u Hrvatskoj nema djelotvorne pravne zaštite poreznih obveznika od samovolje poreznih i financijskih vlasti. Na prvostupanjska ničim potkrijepljena inspekcijska rješenja može se žaliti tzv. Samostalnoj službi za drugostupanjski postupak u Ministarstvu financija. Ali o toj komisiji sve govori njezin naziv. Zar se, naime, ne bi trebalo podrazumijevati da je riječ o samostalnom tijelu, odnosno zašto su u Ministarstvu financija imali potrebu u naziv uvrstiti i pojam ‘samostalna’? Pojednostavljeno, na prvostupanjsko rješenje poreznika može se žaliti, ali opet – poreznicima! Čitatelji kažu da su u toj tzv. Samostalnoj službi za drugostupanjski postupak pogrešno shvatili da im je posao prepisivati obrazloženja iz prvostupanjskih rješenja.
