Nova dimljena PIK šunka Fina, spremna da je isprobate

Pipke baca i zahuktala Indija. Kontigrant od nekoliko tisuća njezinih vojnika u UN-ovoj misiji MONUC-u u Kongu već je nekoliko puta prozvan da šverca sirovina. Optužbe su službeno odbačene, ali prvi je korak napravljen. Danas niz indijskih kompanija posluje sa sirovinama koje se iz Konga ne bi trebale izvoziti, no čini se da to nikoga ne zabrinjava.

S druge strane veliku, ako ne i veću od kineske, ulogu u cijenjenju Afrike danas ima zapadni svijet. Osim SAD-a, uostalom, niz europskih zemalja popu Belgije i Francuske ima svoju kolonijalnu povijest na tom kontinentu. Stoga im je neokolonijalne struje bilo i više nego lako zahajati. Koliki je njihov utjecaj na događanja u Africi, teško je uopće takstivno pobrojati. Neosporno je pak ono što se odnosi na pomoć u održavanju toliko silno ekonomski isplativih ograničenih ratnih sukoba na tom području. Kongo je tu ponovno u žarištu jer je i najbogatiji. Francuska tako, bez sumnje, na istoku te zemlje podupire bivše koljače iz ruandskog genocida, pleme Hutu i njegovu vojsku FDLR, bivše Interhamwe. Razlog je što ta vojska kontrolira područje bogato dijamantima i koltanom. SAD pak potiho podupire vojsku kongoanskih Tutsija, donedavno predvođenu generalom Nkundom. Razlog je isti, kontrola sirovina.

Te dvije sile u pravilu mišiće pokazuju zajedno jer im je i protivnik isti: Kina. Kad je Vlada Konga s predsjednikom Josephom Kabilom na čelu potpisala devet milijardi dolara težak ugovor s Kinom, odgovor ili ucjena Zapada stigli su putem MMF-a i Svjetske banke. ‘Stari dugovi Mobutua Sese Seka, odnosno 11 milijardi dolara, mogu vam biti oprošteni jedino ako revidirate ugovor s Kinom’ nedvosmisleno je poručeno.

U međuvremenu je UN igrajući svoju uobičajenu rolu arbitra bez pokrića nastavio objavljivati rezolucije o zaustavljanju ilegalne trgovine, osuđene na nepoštovanje. Tom se prigodom zbog šverca prozivalo čak i zaposlenike Citibanka i nekih stranih veleposlanstava te, naravno, vojnikove MONUC-a. Na popisu su se naše dvije indijske kompanije te vlade Velike Britanije, Njemačke, Danske, Belgije, Malezije, Francuske i SAD-a. Među kompanijama posebno je nezvano mjesto zauzeo Bechtel, koji je otišao toliko daleko da je platio termin satelita u vlasništvu NASA-e da bi izradio infracrvene zemljovide potencijalnih nalazišta vrijednih minerala.

Kad su u konačnici primjedbe raznih neprofitnih organizacija postale preglasne, a dobar imidž ugrožen, sve te zapadne sile udružile su se u nastojanju da sačuvaju enormnu neokolonijalističku zaradu pod svaku cijenu. Umjesto operacija u Kongu one su odjednom sirovine počele uvoziti iz okolnih zemalja Ugande, Burundi i Ruande. Iako nijedna od njih nema rudnike koltana ili, recimo, kobalta, izvoz tih sirovina prošvercanih iz Konga ubrzo ih je svrstao među najveće proizvođače na svijetu. Treba li uopće reći da su te prljave poslove obavile uz pomoć raznih milicija i vojski? Pomoć u tome ponovno je došla iz posve neočekivanog izvora. Kad sam tako u Kongu jednog pripadnika milicije Mai-mai pitao kako se financira, čovjek je odmah odgovorio: ‘Tvojim novcem.’ Naime, on u programu razoružanja koji financira Svjetska banka za svaku pušku koju predu UN-u dobije 100 dolara. Kad se poslije vrati u šumu, novu pušku s municijom kupi za 50 dolara. I tako nastavlja svoj rat, ali i zaštitu emisara stranih kompanija. Oni uz pomoć ognja i mača tako nastavljaju osvajati nešto što im ne pripada. A ljudi? Oni koji poput pobunjenika iz delte Nigera žive žedni pokraj naftom onečišćene vode ili na dijamantima u Kongu bez šake riže, oni su jedine istinske žrtve u cijeloj toj priči. Zato, kad ti ljudi kažu ‘da smo barem siromašni’, oni, zapravo, misle da je njihovo jedino prokletstvo blago zemlje koja im rođenjem pripada.

Treba li stoga naglasiti da je nedavni svjetski pad cijene bakra s 9.000 dolara za tonu na samo 3.200 dolara u Kongu dočekan s najvećim oduševljenjem? ‘Sada kad im se ne isplati, možda napokon odu odavde’, prošapalo se pritom iza leđa ugladenog društva s terase restorana u Gomi.

U KONGU JE 80% SVJETSKIH ZALIHA KOLTANA. Podatak da je 80-ak posto svjetskih zaliha koltana u Kongu i ne znači previše ako se ne zna da je on jedan od najvažnijih materijala za izradu mobitela i prijenosnih računala. Danas u svijetu gotovo da nema takva uređaja bez koltana. Potreba za njim vrtnog raste. Velike kompanije poput Motorole ili HP-a tvrde da se ne koriste koltanom iz Konga, no teško je utvrditi koliko je to točno. Naime, koltan se na Zapadu i u Kini prodaje uz deklaraciju podrijetla koja pokazuje da potječe iz Ruande, zemlje koja ga nema ni mrvicu. Drugi je problem to što ga se u pravilu miješa sa sirovinama iz drugih dijelova svijeta, pa u konačnici i nije moguće utvrditi pravo podrijetlo. Bit te uzaludne potrage za ‘kravim sirovinama’ kojima se financiraju ratovi i sumnje u njezine rezultate nedavno je iznio jedan američki novinar sljedećom porukom: ‘Najprije su u Liberiji i Sierra Leonu bili kravvi dijamanti. Onda su u Obali Bjelokosti bili konfliktni kokosi. Sada raste zabrinutost da je došlo vrijeme krave elektronike. Držimo li danas u džepu BloodBerry ili Conflict Cell?’