Nesigurnost se definitivno povećala, rapidno eskalira količina napada i kôda kojim se napad vrši. Što kriza bude dulja, otpuštanja veća, manje novca na tržištu, i što će se više kresati plaće, stvari će i dalje eskalirati. Tvrtke se interno oslabljaju kroz odustajanje od nabave nove opreme, otpuštanje kvalitetnog i skupoga kadra, manjim ulaganjima u edukaciju itd. Tako se gube najbolji ljudi koji se pretvaraju u potencijalne protivnike koji znaju gdje su ranjive strane kompanije. Opasnost je i iznošenje povjerljivih podataka iz tvrtke, čija prodaja strelovito raste. Velik broj ljudi ostaje kod kuće u apatiji, bez posla, i polako ulazi u taj milje i počinje raditi stvari u koje se inače ne bi upuštao. Oni koji nikad ne bi provalili u kiosk dopustit će si da provale na web server. Sve je više ljudi vezano uz informatiku i provale se događaju, a mogu se i dalje očekivati.
Standard koji podrazumijeva različite isporučitelje opreme logičan je u teoriji, ali u praksi uređaji postaju sve sofisticiraniji jer su i metode napada sve sofisticirane. Svaki isporučitelj opreme ima svoju logiku i ako se krene objedinjavati nekoliko različitih, tvrtka mora imati užasno jak tim informatičara. Klijenti to u pravilu nemaju, pa pretpostavljamo da će se većina tvrtki morati prebaciti na outsourcing jer neće moći imati i educirati vlastite ljude sposobne za takve složene zahvate, dok će samo manji dio IT-a ostati u tvrtki. Problem je i to što ne znamo koliko će kriza trajati pa se postavlja pitanje nismo li ‘ušli u brak’ s isporučiteljem opreme koji će uskoro propasti.
