Predsjednik Institute of Masters of Wine Joseph Schuler, podrijetlom Hrvata, kojeg poznajem gotovo 20 godina, bio je na prvom izdanju festivala i na temelju svog iskustva preporučio mi je da dođem.
JAR je do prije 15 godina imao groznu političku povijest, nakon koje se ubrzo morao transformirati i lansirati na međunarodno vinsko tržište. Može se povući dobra paralela između hrvatske i južnoafričke priče o sadnji, ali i marketingu vina, jer oba su tržišta vrlo mlada.
Brendiranje vina u Hrvatskoj prilično je neujednačeno. Neke regije poput Istre otišle su mnogo dalje od prosjeka drugih. Hrvatska bi sigurno bila teško izvoziti vino u Francusku, Italiju i Španjolsku, gdje je domaće vinarsko tržište vrlo jako. No zanimljivo je, primjerice, austrijsko tržište, osobito za izvoz crvenih vina. Bijelo vino Austrijanci sami proizvode i vole ga piti. Slična je situacija i s njemačkim tržištem. Velika Britanija pak proizvodi vrlo malo vina, ali s druge strane najveći uvoznik, u čemu je nedavno pretekla Njemačku. Ako bismo pak gledali stilove koje preferiraju različite zemlje, mora se dobro poznavati tržišta. Amerikanci, primjerice, više vole teža i moćnija vina, odležala u hrvatskim bačvama, a Britanci preferiraju lakša i svježija. Prije izlaska na tržište i prodaje vrlo je važno prikupiti pouzdane informacije, inače je to čisti gubitak vremena i novca.
To je individualna odluka svakog proizvođača, sve ovisi o odabiru tržišta. Španjolska ima nekoliko velikih proizvođača i nekoliko manjih koji su uspjeli u Njemačkoj i SAD-u. U Australiji pak 85 posto tržišta kontrolira pet velikih kompanija i brendova. Na globalnom tržištu postoje pozitivni primjeri i velikih brendova i malih proizvođača. Hrvatska ne može mijenjati svoju infrastrukturu preko noći, ali kao veće tržište može mnogo napraviti u marketingu.
Ključno je znati što radi konkurencija, kušati njezina vina. Dobra je metoda i degustiranje naslijepo, kad neutralna osoba kuša vina iz istoga cjenovnog razreda. Stalno treba pratiti kako funkcioniraju konkurentska prodaja i marketing, zašto je njezino vino na policama, odnosno što to ona ima kad je riječ o kvaliteti, etiketi, okusu i profilu vina. Mnogo proizvođača danas ima konzultante i brokere koji ih spajaju s kupcima, koriste se tuđim uslugama za uspostavu prvog kontakta pa se dalje probijaju sami. Novinari i mediji imaju veliku moć u tome. Hrvatska bi najmanje triput na godinu morala dovoditi male skupine novinara. Bilo bi korisno organizirati bar dvije fokusirane degustacije, primjerice u Londonu i Njemačkoj. To bi mogli biti konkretni koraci prema brendu Wines of Croatia. S malim proračunom može se mnogo napraviti, što je dokazala Rumunjska, koja je na takvim degustacijama u Londonu okupila mnogo kupaca i novinara koji od Rumunja traže da to poznaje.
