Još prošle godine vlasnik Delte Miroslav Mišković bio je među tisuću najbogatijih ljudi na svijetu s procijenjenih 2,8 milijardi dolara imetka. Kriza, unutarnji problemi i neumjerene investicije sve su to doveli u pitanje.
ilo bi dobro da u Srbiji postoji Bill Gates, ali mi takvog nemamo. Takvi smo kakvi smo, ali bolje od nas nema – izjava je kojom je Miroslav Mišković, vlasnik najjače privatne kompanije u Srbiji Delte, 2004. godine poslao vrlo jasnu poruku tadašnjoj vladi u formiranju, ali i građanima te zemlje. Bez potrebe za čitanjem između redaka bilo je jasno što pritom poručuje. Njegova tvrtka, uz još nekoliko sličnih stvorenih u tajkunskoj privatizaciji i na često sumnjive načine, država je u državi. Mišković vedri i oblači, on odlučuje i usmjerava, a požali li se netko tu je i kontraargument ‘boljih od nas nema’.
Prošlo je točno pet godina od tih Miškovićevih riječi. U međuvremenu, njegovo je carstvo toliko naraslo da mu je vrijednost 2008. procijenjena na gotovo tri milijarde eura. Sam ‘veliki gazda’ uvršten je nešto prije toga čak i na Forbesovu listu kao 891. najbogatiji čovjek na svijetu s imetkom od 2,8 milijardi dolara. Što god se tada prodavalo na području bivše Jugoslavije, ali i nešto istočnije, bilo je Miškovićeva potencijalna akvizicija. Ulagao je toliko da je 2009. godina trebala predstavljati prekretnicu u smislu ostvarenja veće vrijednosti u poslovima izvan Srbije nego u njoj.
A onda se dogodila gospodarska kriza. Samo dijelom neposredno radi nje, a vjerojatno više zbog realnog stanja Miškovićeva carstva, koje je do tada bilo prikriveno, prvi su put obznanjene brojke koje ovom tajkunu nisu išle u prilog. Dug od čak 750 milijuna eura koji su nagomilale sve njegove kompanije (a svotu je potvrdilo nekoliko srpskih i slovenskih izvora), odustajanje od velikog posla u Ukrajini i kašnjenje s plaćanjem obveza za gradnju 242,5 milijuna eura vrijednoga trgovačkog centra u Ljubljani samo su dio ovog popisa.
Veliki dio javnosti, posebice u Srbiji, ostao je nemalo iznenađen. A Mišković, što je on učinio? Hazardski do neba poslao je ponudu za preuzimanje 48,3 posto slovenskog lanca Mercatora od Pivovarne Laško. Da je pritom ozbiljno shvaćen, potvrđeno je i nedugo zatim kad je slovenski premijer, pritisknut glasom naroda, Miškovića osobno zamolio da uz Ivicu Todorića ne kupi Mercator, što je bila nekoliko godina stara ideja, nego da formira megalanac od tri tvrtke. Iako mu je beogradskog slobodnomisleća novinarska javnost oduvijek bila prilično nesklona, na tom mu je potezu čak i ona čestitala. Na trenutak su tako zaboravljene nedavno izrečene prognoze da će zbog krize Mišković biti prisiljen prodati 20 posto dionica tvrtke, ali i njegov ishitreni odgovor da će umjesto toga uložiti novih 200 milijuna eura u investicije u zemlji i inozemstvu. Ne zaboravljene, nego tek privremeno prešućene ujedno su bile i njegove prijetnje da će početi otpuštati radnike ne omogući li mu država da poveća kredit.
Kao što i priliči njegovu ranu, to upozorenje uputio je osobno predsjedniku države Borisu Tadiću. Veliki zalogaj, nema što. Zapravo toliko velik da se za njegovo potpuno razumijevanje ipak treba vratiti u prošlost. Ne previše jer i manje od posljednjih 25 godina dovoljno za objasniti fenomen Miroslava Miškovića, odnosno njegov vrtoglavi poslovni uspon.
Rođen 1945. u selu Bošnjaku u Općini Varvarin, Mišković se bez previše pompe odškolovao i u konačnici završio Ekonomski fakultet tijekom kojega su mu jedina potpora bili otac obućar i majka domaćica. Manje je zapamćen i po radu u Jugobanci u Kruševcu, pa ga je javnost primijetila tek 1987., kad je u istom gradu kao pravo-vjerni komunist i svojevrsni režimski stručnjak s mjesta šefa financija Kemijske industrije Župa promaknut za generalnog direktora iste tvrtke. Na tom mjestu u samo nekoliko godina naučit će umijeće trgovanja kemijskim sredstvima koja se nisu proizvodila u Jugoslaviji već su se kupovala iz inozemstva. Iako netipično za tvrtku koja se bavi tom djelatnošću, Mišković je već tada u ime HI Župe u SAD-u kupovao rasne konje te ih poslije skupo preprodavao u Nizozemsku.
Zaokret koji se često smatra potpunim u njegovoj karijeri dogodio se usporedno s osvajanjem vlasti od strane Slobodana Miloševića. Već početkom ’90-ih imenovan je za potpredsjednika Republičkog izvršnog vijeća ili Vlade Srbije. Šef mu je tada bio Dušan Mihajlović, poslije promaknut u ministra policije. Nije Mišković dugo izdržao na tome mjestu jer je itekako bio svjestan da se do novca u politici ne dolazi lako. Ipak uz pomoć politike onome tko joj je blizak mnogo je lakše. Zbog toga je već 1991. u stanu Slobodana Miloševića na Vračaru osnovao tvrtku Delta Holding u kojoj je imao 25 posto udjela. U Beogradu je i do danas preživjela priča da je znak tvrtke Delta M, zapravo skrivalo tri slova ‘M’ i to ne po Miškoviću, nego po Mirjani, Mariji i Marku, dakako, članovima obitelji Milošević.
Pitanje koje se pritom postavlja odnosi se na činjenicu da je Mišković u biznis krenuo s činovničkom plaćom, dok je istodobno obitelj Slobodana Miloševića spremno skrivala i ulagala pokrađeni novac. Trag toga bogatstva neki u Srbiji i danas ‘nuše’ u Delti. Uostalom, reći će, nitko ’90-ih u Srbiji nije mogao ozbiljnije zarađivati bez blagoslova s Dedinja.
Kako god bilo, holding ubrzo počinje granati svoje djelatnosti na gotovo neizbrojiv niz poslova. Bilo je tu ulaganja u zastupstva proizvođača automobila, u poljoprivrednu zemlju, gljive, hladnjače, trgovinu, banke, osiguranja, nekretnine… Mjesto radnje – pola svijeta.
Financiranje se ‘vožda’, naravno, pritom podrazumijevalo jer taj državni reket nije bio pitanje izbora, već golog preživljavanja. Plaća za to bila je pak vrlo izdašna. Mišković još 1993., u vrijeme vrtoglave inflacije, od Narodne banke Jugoslavije otkupljuje devize i preprodaje ih. Ubrzo i Mirovinski fond prelazi u njegovu banku, dakle, i sve mirovine u Srbiji. Konačno i Elektroprivreda počinje poslovati preko Delta banke.
Ipak treba biti pošten i reći da je Mišković još od kraja 1999. izdašno pomagao i Zorana Đinđića, oporbenog političara čija će zvijezda zasijati nakon svrgavanja Miloševića 5. listopada sljedeće godine. Mišković je Zorana volio, što zbog demo-kracije koju je ovaj nosio sa sobom, ali i zato jer Miloševićev harač više nije mogao podnositi. No, Zoran Miškovića nije previše cijenio. Unatoč donacijama naposljetku ga je natjerao da plati nešto poreza na ekstraprofit ostvaren u Miloševićevu doba. O.K., bilo je to manje nego što su morali platiti braća Karić koje će vjetar promjena na kraju i uništiti, ali nipošto niti svota zbog koje bi Mišković bio sretan – opisuje jedan kroničar srpskih političkih turbulentacija tijekom posljednjih dva desetljeća. Miškoviću nešto manje skloni novinari reći će da su to ipak bile samo mrvice jer je šef Delte, poput drugih srpskih tajkuna, većinu novca u to doba sakrio na Cipar, daleko od očiju nacionalnog pravosuđa.
Iako je već tada njegovo bogatstvo na godinu raslo i više od 150 posto, a uz pomoć desne ruke Milke Forcan uspjehao je ‘peglati’ i imidž u javnosti, Mišković se nije uspio riješiti sjene koja ga je pratila iz doba vladavine Miloševića. Svojevrsna kulminacija dogodit će se u travnju 2001., kad je ‘Zemunski klan’, po nalogu i uz pomoć Jedinice za specijalne operacije Milodraga Ulemaka Legije, Miškovića oteo ispred sjedišta njegova holdinga. Iako je samo sat vremena prije bio u društvu tadašnjeg ministra policije, mafiji nije mogao pobjeći. Zatražena otkupnina iznosila je vrtoglavih sedam milijuna tadašnjih maraka. Prema jednoj verziji otkupnina je platila Narodna banka Srbije i to na jedan račun u Švicarskoj. Prema drugoj novac su u kešu isplatili njegov suradnici iz Delte. Zna se pak da je Mišković iz šahta u kojem se skrivalo izvučen nakon svega 16 sati. Već sutradan ujutro pojavio se na autoshowu u Beogradu, a poslije je otišao i na posao. Na taj je način želio zaustaviti moguće odljevanje kljenata iz Delta banke.
Iako nikad nisu razjašnjeni razlozi njegove otmice, pričalo se o svemu, od čistog kriminala do neisplaćenih dugova za šverc drvene građe. Mišković je, očito naučivši lekciju, sve od tada pa do danas, uspio gotovo iščeznuti iz javnosti. Pred kamerama se pojavljuje samo jednom na godinu, i to u veljači, na rođendan svoje tvrtke, a svu ostalu komunikaciju s medijima obavlja posredstvom spomenute gospođe Forcan. Iznimku od tog pravila učinio je jedino prije dvije godine kad je Čedo Jovanovića, bivšeg Đinđićeva zamjenika i šefa stranke LDP otvorenim pismom prozvao za sudjelovanje u otmici za što je navodno honoriran s pet milijuna maraka. Činjenica da su ubrzo uhićeni otmičari isto tako brzo pušteni, potpirila je Miškovićevu sumnju. No, ubrzo nakon što je oslobodio, dogodilo se nešto što niti on sam nije mogao pretpostaviti. Umjesto da mu se carstvo počne urušavati, ono je procvjetalo. Dotadašnji multimilijunaš postao je milijarder.
Nakon ubojstva Zorana Đinđića, on odlično pliva i snalazi se i u eri Vojislava Koštunice. Razlozi za to jasni su. Mišković je već tada toliko moćan, a njegova tvrtka zdrava, da polako postaje faktor u društvu čije bi rušenje uzdrmalо same temelje toga istoga društva.
Pokušavajući opisati njegovo poslovno carstvo jedan kolega novinar otkrio je jednostavnu formulu prema kojoj je lakše reći čime se Mišković ne bavi nego nabrojati ono čime se bavi. Broj tvrtki pod krovom Delta vjerojatno nije manji od nekoliko desetaka. Njihove sada proširene osnovne djelelatnosti su maloprodaja, agrarna proizvodnja, proizvodnja hrane, izvoz, uvoz, zastupanje inozemnih kompanija, distribucija robe široke potrošnje, prodaja automobila, nekretnine, financijske i osiguravateljne usluge. U Srbiji kola vić da sve što je potpisano nekom robnom markom na deklaraciji ujedno ima i naziv neke od Miškovićevih tvrtke za uvoz i zastupanje. Raspon je opet golem od Nikee, preko Escade do Alfa Romea i BMW-a.
Kad je u jednom trenutku počeo agresivno ulaziti i u poslove građevinarstva te avioprometa, ministar za kapitalne investicije bivše vlade Velimir Ilić putem televizijskih je ekrana Miškoviću poručio ‘da malo prikoči’. Je li ga Mišković poslušao? Naravno da nije. Širenje carstva nastavilo se i ono je 2008. ostvarilo prihod od 2,4 milijuna eura. Za ovu godinu predviđeni iznos bio je 3,4 milijardi. Broj zaposlenih narastao je na respektabilnih 25.000 ljudi. Delta Holding se tako uspio probiti i na treće mjesto najjačih tvrtki u Srbiji, odmah iza Naftne industrije i Elektroprivrede, dakle, čak i ispred Telekoma Srbije. Treba li uopće reći da je među prvih deset samo Delta bila privatna kompanija? Dio tog uspjeha treba pripisati i pametnim preuzimanjima. Sve što se u Srbiji posljednjih godina nudilo na prodaju, poput, primjerice, giganta Genexa, u pravilu bi završilo u Miškovićevu vlasništvu. Istodobno je, istini za volju i prodavao neke tvrtke, poput Delta banke talijanskoj Intesi. Uz taj slučaj vezana je afera isplaćivanja kupoprodajne cijene od 277,5 milijuna eura na račun na Cipru što je bilo u suprotnosti sa zakonom.
Pitanje je koliko je legalno bilo i preuzimanje C marketa, maloprodajnog lanca kojega je bivši direktor Radulović, navodno na Miškovićev račun, doveo do bankrota i jeftino prodao. Tom akvizicijom Delta Maloprodaje, uz stjegonošu Maxi supermarketete te kvartovske dućane Pekabeta i cash and carry centre Tempo, Mišković je ovladao s najmanje 60 posto maloprodajne mreže. Komisija za sprečavanje monopolja pozbavila se prozivkama da je Delta upravo na taj način ostvarila monopol, no unatoč svoj sili traženja očiglednog ništa nelegalnom komisija pritom nije uspjela pronaći.
I onda je krenuo u osvajanje inozemnih tržišta. Uz ulaganje od 750 milijuna eura Delta je najavila da će do 2009. poslovati na sedam inozemnih tržišta. Naglasak je bio na trgovačkim lancima. U BiH je za 35 milijuna eura kupljena tvrtka Tropic. U Bugarskoj udio u drugom najvećem trgovačkom lancu Piccadily za 80 milijuna eura. Samo u gradnju maloprodajnih objekata u Crnoj Gori uložene su 43 milijuna. U toj zemlji javili su se pak i prvi glasovi o tome kako je Mišković dužan i da ne plaća većinu obveza. U Ukrajini je bilo isplanirano veliko zajedničko ulaganje od 700 milijuna eura s Rusom Olegom Bojkom, ali je ono propalo ili je barem odgođeno uslijed gospodarske krize.
Pričalo se i o Albaniji, Moldaviji i Bjelorusiji. S druge strane, Slovenija je bila najveći mamac i sanjani zalogaj, ali Mercator, koji je bio ulitativni cilj, uvijek je nekako klizio niz Miškovićeve prste. Rezervna varijanta dogodila se kroz pobjedu na natječaju za gradnju trgovačkog centra u Ljubljani vrijednog 242,5 milijuna eura. I od tamo su glasovi o neplaćanju posljednjih dana postali sve glasniji. Rizik ulaska na ovo tržište EU, pojačan novom ponudom za Mercator, sada se čini da je bio prevelik. Tamo naime nema monopolna sličnog srpskome, Delta tamo nema niti vlastitu građevnu operativu, plaće radnika su višestruko veće, a tek zakoni…
Miškovićevi kritičari, zlobnici ili samo realistični analitičari i ekonomisti čini se da su ‘namirisali krv’. Odmah potom iz naftalina su izvukli i jednu usporedbu. Pitanje koje ona nudi jednostavno je: hoće li Mišković završiti kao braća Karić? Njihov imperij nestao je preko noći, a protiv trojice od njih četvorice podnesene su kaznene prijave. Teško je reći boji li se Mišković taakva raspleta, hoće li se još jače uhvatiti ukoštac s neđačama ili će jednostavno odustati i rasprodati svoje carstvo. Grupa zainteresiranih državljana Ujedinjenih Arapskih Emirata, prema pisaju beogradskih novina, već je nekoliko puta posljednjih tjedana viđena kako izlazi iz zgrade Delta Holdinga. U Beogradu je odmah, tipično za duh toga grada, smišljena i prigodna šala – to su se u Arapi presvukli ministri iz srpske Vlade. Naime, država je u posljednji čas odlučila pomoci Miškoviću sa zajmom za trgovce u visini od 430 milijuna eura.
