Pođe li se od pretpostavke političke pomirbe, na toj se platformi može pronaći način na koji bi srpsko vodstvo priznalo političku odgovornost Srbije za rat, a Hrvatska zauzvrat povukla tužbu.
Sanaderova je Vlada posljednjih godina prilično zanemarivala odnose sa Srbijom.
E li prošlotjedni beogradski susret premijera Ive Sanadera sa šefom srpske Vlade Mirkom Cvetkovićem i šefom države Borisom Tadićem uvod u novo razdoblje hrvatsko-srpskih (političkih) odnosa? Ili je riječ o još jednoj prigodnoj demonstraciji dobrosusjedstva, upriličenoj zbog drugih, u trenutku kad to odgovara i jednoj i drugoj strani? Hrvatskoj zbog slovenske blokade, Srbiji zbog UN-a i političke ofenzive radi Kosova.
Voljela bih vjerovati da je riječ o novom početku, ima i argumenta za takvo vjerovanje. Razvijeni politički i gospodarski odnosi između Hrvatske i Srbije uistinu su ključ za uspostavu regionalne stabilnosti, a ne samo politička flaska. No nisu mogući bez raščišćavanja političkog naslijeđa iz devedesetih, odnosno bez konačnoga političkog distanciranja od projekta Velike Srbije, koji je bio uzrok i pokretač ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. U tom je smjeru Boris Tadić svojim prošlotjednim političkim porukama u Beogradu napravio velik iskorak, nedovoljno primijećen u hrvatskoj političkoj javnosti. Nedvosmisleno je poručio da su ‘ideje o Srbiji do Karlovca i Karlobaga dio prošlosti’, kao i sve ‘ideje koje dovode u pitanje integritet bilo koje države’ te da ‘Srbiji koji žive u Hrvatskoj imaju svoju državu – Hrvatsku’. To su, po mom sudu, politički mnogo jače poruke od svih onih dosadašnjih izvinjavanja i ispričavanja koja su zabilazila bit i uzrok problema – projekt Velike Srbije. Upravo te poruke mogu postati temelj istinske političke pomirbe i dobrosusjedstva.
No u politici je naivnost opasna. Isto je Boris Tadić još ljetos govorio o Oluji kao genocidnoj operaciji, njegova je diplomacija kao prethodnica slovenskim blokadama još jesenjas nastojala onemogućiti i hrvatsko članstvo u NATO-ovu savezu i u Europskoj uniji. Zašto bi sada to bilo drukčije? Možda zbog prepoznavanja dugoročnog političkog interesa u obje države? Jer nakon što srpsko vodstvo prijeđe politički Rubikon priznajući političku odgovornost za ratove u prošlom desetljeću, izgradnja dobrosusjedskih odnosa može za obje države biti ‘win-win’ pozicija. Ona bi ojačala politički kredibilitet i Hrvatske i Srbije, produbila gospodarsku suradnju, uključujući onu na strateškim energetskim projektima i projektima prometne infrastrukture. Primjerice, Hrvatska koja dogovorno i u skladu s međunarodnim pravom rješava granični spor oko dunavskih ada s bivšim ratnim protivnikom Srbijom pokazala bi svu grotesknost slovenskih teritorijalnih zahtjeva. I učinila bi dodatno smiješnim zahtjeve nekih bošnjačko-muslimanskih moreplovaca koji pretendiraju na svoj koridor do otvorenog mora kraj otoka Visa. Srbija bi se legitimirala kao država koje se susjedi više ne trebaju plašiti, koja poštujte međunarodno pravo i u njegovu duhu želi rješavati sporove sa susjedima, što joj je važno i radi Kosova i radi razvoja odnosa s Republikom Srpskom, svojega dugoročnog interesa.
