Svaki stabilni sustav gospodarske djelatnosti temelji se na načelima dobro uređenog ustroja sustava prema svim pravilima struke. Sustav čija se legislatura proteže kroz nadležnosti šest ministarstava i isto toliko zakona i kroz više od 120 podzakonskih akata veoma je teško držati pod kontrolom. Svi dosadašnji pokušaji združivanja i pojednostavljenja pravne dokumentacije bili su bezuspješni. Dakle što bi trebalo učiniti u području zakonske regulative?
Najprije bi, i to bi moralo biti polazište, trebalo osnovati povjerenstvo u kojem bi bili pravni i prometni stručnjaci koji bi maksimalno pročistili šumu zakonskih propisa u prijevoznosti i napravili bolju, jednostavniju i transparentniju pravnu legislaturu u cestovnom prijevoznosti. Pri tome se, po tisućiti put, traži osnivanje nacionalnog registra prijevoznika, što je osnovni dokument. Bez elementarnih saznanja o onima koji obavljaju taj posao sve je ostalo nedoređeno. Sljedeći je korak uspostava kvalitetne koordinacije inspekcijalnih službi, prije svega, preustrojem inspekcije prometa prema načelima sličnih službi u Europskoj uniji (LKW-kontrola). Posebno je važan korak je kadrovski ekipiranost uprava koje operativno rade u ime vlasti. Više se ne bi smjelo dogoditi da na čelo takvih uprava dođu političke podobne osobe ili birokratski aparati. Na čelu Uprave za inspekciju morao bi biti prekalanj profesionalac na poslovima inspekcije, a u Upravi za cestovni promet etablirani stručnjak s posebnim senzibilitetom za elementarne prijevozničke probleme iz svakodnevnih praksi.
No, nažalost, Uprava za cestovni prijevoz nije samo prijevozničko tvo, stoga bi se trebala razdvojiti u dvije uprave. Treba hitno formirati upravu za cestovni prijevoz i upravu za sigurnost prometa i ceste. To bi bio najefikasniji način razdvajanja vrlo složene problematike sadašnje uprave. Posebno će to doći do izražaja kad Zakon o sigurnosti prometa uskoro dođe pod punu jurisdikciju MMPI-ja.
Treći je korak ugledati se na mnoge europske zemlje (Švedska, Austrija i niz drugih) i hitno, najkasnije do ulaska u EU, formirati agenciju za cestovni prijevoz (već imamo Agenciju za telekomunikacije) u MMPI-ju, u kojoj bi se velik dio operativnih poslova rješavao na primjereniji i jednostavniji način. Sve je to, naravno, stvar politike, ali ako se uskoro nešto ne napravi na takvu preustroj, sadašnji potencijal Uprave za cestovni prijevoz neće biti dovoljni za hvatanje ukoštanja s problemima koji će iskrnati. Bit će sve više kriznih situacija i ta ih uprava neće moći kvalitetno riješiti. To podrazumijeva proširenje kadrovskih potencijala, ali u kvalitativnom smislu. Naravno, ako se ne bude zapošljavalo ‘po babi i stričevima’, nego na temelju stručnih i iskustvenih normi.
Prijevoznici moraju konačno shvatiti da su snaga samo ako su jedinstveni uz pomoć organiziranog rada organizacija koje su sami osnovali, a ne onih nametnutih im kao relikti prošlih vremena.
Stoga je nužno, i to brzo, smoci snage i nabaviti sredstva da se okupe pod jedinstvenom organizacijom i ne odlaze na sastanke s predstavnicima vlasti kao heterogenog skupina predstavnika raznih udruga i klastera u kojima obvezno iz svake skupine mora biti nekoliko predstavnika, jer tada proizlazi da jedni drugima ne vjeruju. Najbolje bi bilo da na pregovore idu samo odabrani profesionalni pregovarači koji pregovaraju isključivo u ime i za račun prijevoznika udrženih u jedinstvenu organizaciju. U proteklom se razdoblju u prijevoznici djelatnosti etablirala nekolicina mladih, školovanih i sposobnih ljudi koji uz pomoć ‘starih’ i provjerenih prijevoznika pregovaračkih veterana mogu zastupati interes prijevoznika na ravnopravnoj osnovi u zemlji i inozemstvu. To posebno valja naglasiti u inozemstvu jer će nakon ulaska u EU prijevoznici morati imati visoko školovan kada s dobrim znanjem stranih jezika koji će ih zastupati u europskim asocijacijama i znati štititi njihove interese. Ako konačno ne progledaju i u tom smjeru, ponovno će biti prepušteni na milost i nemilost birokraciji s vrlo malim izgledima da zauzmu dobre pozicije u EU. Ne prihvati li se prijedloge tih mjera, što zbog žestokog otpora birokracije, koja bi u tom slučaju nešto trebala i raditi, što zbog nejedinstva prijevoznika zbog neprepoznavanja stvarnih globalnih problema prijevoznosti i zamaranja s problemima koji doista postoje, ali ih država ne želi ili ne može riješiti, moglo bi se dogoditi da stotinama prijevoznika kola propasti još brže krenu nizbrdo.
Opstuiranje gradske vlasti potvrđuje primjerima. Kaže da Šuker pokušava osujetiti zajednički projekt Grada, EBRD-a i Zagrebačkog holdinga o kupnji 50 novih autobusa podizanjem prijave protiv njega. Tvrđi također da su, vjerojatno, jedini grad u Hrvatskoj koji je bio prisiljen kupiti zemljište za groblje, koje se gradovima obično daruje. Svojedobno je zatražio reviziju plaćanja troškova za obnovu Društvenog doma, čija je cijena u vrijeme HDZ-ove vlasti (2001. – 2003.) neobjašnjivo skočila s 13 na 39 milijuna kuna, ali DORH nije reagirao. Njegov karakter određuje i njegovo političko ponašanje.