S obzirom na to da se kupci, uspoređujući dva ili više ponuđača, vode ne samo cijenom nego i vrijednošću koju dobivaju za nju, mnogi stručnjaci savjetuju kako bi tvrtkama bilo pametnije da umjesto sniženja cijene ponude dodanu vrijednost.
Obre cipele damama mogu pomutiti razum. Bez obzira na to koliko ih štiklica već čeka kod kuće, one će uvijek pronaći dovoljno dobar razlog da prodavačici pruže kreditnu karticu i vrate se s novim, lijepim parom. I ako ih kod kuće dočeka upitan pogled supružnika, odlučno će odgovoriti: ‘Ali to nisu samo cipele.’ I to je točno. Zapravo, čini se da se iza ženske opsesije modnim dodacima krije cijela filozofija koncepta ‘vrijednost za novac’.
Drugim riječima, u cijenu cipela uz funkcionalnost i kvalitetu uključeni su elementi dodane vrijednosti koji najčešće presuđuju u odlučivanju o kupnji. Svaka se tvrtka potajno nada da će ta vrijednost koju donosi kupcima biti dovoljno jak okidač za kupnju i osigurati im prostor za povećanje cijene proizvoda. Najbolji su primjer za to proizvođači luksuznih proizvoda kojima cijene lete u nebo pod opravdanjem da potrošačima posjedovanje takvih dobara pruža dodanu vrijednost.
No u novije vrijeme tvrtke koje se promoviraju sintagmom ‘vrijednost za novac’ moraju uložiti dodatan napor ne bi li kupcima dokazale da novčani iznosi koje moraju izdvojiti odgovaraju koristi koju će izvući. Bolje rečeno, zbog općeg trenda stezanja remena koncept ‘value for money’ ne smije biti floskula, nego stvarna strategija kompanija bez obzira na to iz kojega gospodarskog sektora dolazile. E, sad, postavlja se pitanje kako prodavati vrijednost: mora li se u teška gospodarska vremena ponuditi veću vrijednost za istu cijenu ili istu vrijednost za sniženu?
Kako se može povećati vrijednost a da pritom ne rastu troškovi? U potrazi za odgovorima na ta pitanja kompanije bi za početak morale otkriti koje vrijednosti cijeni njihova ciljna skupina. Naime, dobro je poznata stvar da je vrijednost subjektivna, odnosno ovisi samo o osobnim preferencijama potrošača. Primjerice, ako prodavač računala kupcima odluči ponuditi besplatnu instalaciju programa i tako planira privući nove kupce, mora voditi računa o tome da to neće ‘upaliti’ kod tehnološki potkovanih potrošača.
Budući da imaju dovoljno znanja i vještina da to sami učine, ta dodana vrijednost neće im pomoći da na dulji rok uštede vrijeme ili novac. Pri određivanju cijene vrijednosti valja voditi računa i o tome da kupci ne razmišljaju u trošku kompanije, nego se u kupnji vode isključivo vlastitim preferencijama. Primjera radi, bez obzira na to što izdavača više stoji plasiranje ‘klasične’ knjige na tržište, potrošači će platiti jednake cijene i za nju i za elektroničku, i to ponajviše zbog formata koji im odgovara i brze isporuke. Istodobno su spremni platiti visoku cijenu za ulaznicu za koncert svojeg omiljenog izvođača premda su svjesni da tako dodatno honoriraju organizatore.
Upravo zato što se kupci, uspoređujući dva ili više ponuđača, vode ne samo cijenom nego i vrijednošću koju dobivaju za nju, mnogi stručnjaci savjetuju kako bi tvrtkama bilo pametnije da umjesto sniženja cijene ponude dodanu vrijednost. Katkad je dovoljno ponuditi novo pakiranje da potrošači osjete da su dobili više. Pametne kompanije nerijetko će i klasičnoj prodaji dodati nove usluge poput besplatne dostave, podijelit će pokusne uzorke ili ponuditi dodatni proizvod za nižu cijenu. U nabranju načina stvaranja dodane vrijednosti ne treba zaboraviti inovaciju, tradicionalno vezanu uz razvoj novih proizvoda ili usluga ili pak dodavanje novih obilježja.