Izravno izabrani gradonačelnici ‘žicat’ će novac od države

Ususret prvim izravnim lokalnim izborima zaduženja između ministarstava i gradskih institucija često se preklapaju iako je većina sredstava za provođenje javnih funkcija u rukama središnje države.

Krajnji je čas da se svaki odgovorni pojedinac zapita može li uopće utjecati na rezultat lokalnih izbora. Ako je odgovor potvrđan, dodatno je pitanje koje bismo si trebali postaviti kako bismo mogli (trebali) utjecati na smjer kretanja važnih pitanja na lokalnoj razini i hoće li očekivani i skori lokalni izbori za župana, gradonačelnika i općinske načelnike ispuniti sva, mnoga ili poneka rijetka očekivanja nas lokalnih stanovnika naših velikih, srednjih, malih i minijaturnih lokalnih sredina. Ili ćemo se zadovoljiti svim predizbornim obećanjima budućih lokalnih čelnika koje ćemo za nepuna tri mjeseca, u svibnju, prvi put u Hrvatskoj birati izravno.

Često zaboravljamo da lokalna samouprava nije sama sebi svrha, nego joj je osnovna zadaća zadovoljiti javne potrebe svojih lokalnih stanovnika. Te su javne potrebe brojne i odnose se na štošta, od predškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja, osiguranja odgovarajuće komunalne infrastrukture pa sve do pružanja javnih usluga u području sporta (gradnja i održavanje sportskih igrališta, gradnje novih Dinamovih i/ili Zagrebovih stadiona ili rukometnih arena) i kulture (javne knjižnice).

Zato je važno pitanje i koliko se može utjecati na to da se promijeni ili dopuni lista javnih usluga koje se u općini ili gradu pružaju, kao i to može li pojedinac utjecati da se iz općinskog ili gradskog proračuna financira nešto drugo, potrebni, i kako o toj želji ‘prenijeti informaciju’ onima koji o tome odlučuju.

Stručnjaci kažu da u Hrvatskoj nije dovoljno jasna podjela nadležnosti ili javnih funkcija između središnje države i lokalne samouprave. To običnom smrtniku znači da poslovi i zaduženja između ministarstava i gradskih institucija nisu jasno podijeljeni i da se često preklapaju iako je većina raspoloživih sredstava za provođenje javnih funkcija u rukama središnje države. Uz to iste nadležnosti vrijede za sve općine, sve gradove, sve velike gradove i županijska središta bez obzira na veličinu mjerenju brojem stanovnika, stupanj razvijenosti, fiskalni kapacitet, geografski položaj i slično. To znači da prema sadašnjim zakonskim rješenjima sve jedinice lokalne samouprave, kojih je u Hrvatskoj poprilično (429 općina, 126 gradova, Grad Zagreb – sa statusom grada i županije, i 20 županija), trebaju svojim stanovnicima osigurati iste javne usluge. U praksi to nije slučaj.

Ipak, stvarni problem u Hrvatskoj nije postojanje velikog broja lokalnih jedinica, nego to što mnogo njih nema ni financijske, a ni kadrovske mogućnosti da učinkovito obavljaju sve javne poslove koje im zakon propisuje. Mogu li npr. male općine suradnjom osigurati svojim stanovnicima neke važne javne usluge (zajednički vrtić ili knjižnicu)? Suradnja među općinama kod nas je zanemariva, a možda je tomu razlog i nepostojanje (financijskih) mjera koje bi potaknule suradnju više općina, kao i suradnju grada s okolnim općinama u obavljanju neke zajedničke javne funkcije.

Građani sami nisu dovoljno osvijestili svoju dvojnu ulogu – korisnika javnih usluga i poreznih obveznika koji to plaćaju. Svi mi znamo da plaćamo porez i prirez na porez na dohodak i različite vrste komunalnih naknada. Najčešće ćemo se svi složiti, i to bez dublje analize i detaljnog promišljanja, da su porezi i naknade koje plaćamo previsoki, ali pritom se uopće nećemo zapitati tko je i kako donio odluku o visini poreznih stopa, o njihovu povećanju/smanjenju. Gradovi, općine i županije nemaju autonomnost samostalnog utvrđivanja osnovice i stope poreza, pa čak ni onih koji se nazivaju županijskim, gradskim i općinskim. Iznimka je porez na uporabu javnih površina. Lokalne jedinice autonomno određuju i stope prireza poreza na dohodak u granicama koje je utvrdila središnja država.

Velika je fiskalna ovisnost lokalne i regionalne razine vlasti o zajedničkim prihodima (porez na dohodak) i pomoći središnje razine vlasti, o čijoj visini sami ne odlučuju. Pomoć se ne dodjeljuje pojedinim općinama, gradovima i županijama na temelju procjene stvarnog fiskalnog kapaciteta i/ili procjene potreba lokalnih jedinica za izdacima za financiranje pojedinih javnih funkcija, nego na temelju parcijalnih kriterija podložnih godišnjim promjenama.

Možda bismo ipak trebali biti optimističniji i očekivati da ćemo u skoroj budućnosti svjedočiti tome da neki novoizabrani gradonačelnici i općinski načelnici bez obzira na političke i druge interese uspostave suradnju i zajedničkim snagama (kadrovskim i financijskim) osiguraju javnu potrebu koja je visoka na listi prioriteta i u interesu njihovih birača i stanovnika.