Možda jest pomalo staromodna, ali komorna drama Alberta Gurneyja ‘Ljubavna pisma’ na Sceni Gorica dirljiva je priča u svijetu lišenom emocija.
U virtualnom dobu ‘chatanja’ i internetskog dopisivanja, umreženog druženja i zajedničkog, u kratici zbijenog, dijeljenja osjećaja, događanja i poruka, pisma, pogotovo ona na papiru, rukom napisana, pravi su relikt, gotovo nepostojeća, historijska tematika. Zato se predstava ‘Ljubavna pisma’ postavljena na pozornici Scene Gorica, klasik komorne drame, na neki način može smatrati staromodnom. Ipak, ubraja se u one klasike koje je uvijek vrijedno pogledati jer govore o odnosu i sudbinama dvoje ljudi. No u dramskoj priči o prijatelju i prijateljici čija je ljubav vezana uza svijet pisama koje cijeli život, od djetinjstva do zrele dobi, razmjenjuju, danas nas ipak najviše može dirnuti ideja fikcionalnog i stvarnog života, odnosno važnosti, intenziteta i jačine emocija vezanih uza svakodnevni život, ali i usporedni, iz pisama.
Priča Melisse Gardner i Andrewa Makepiece Ladda III. donekle se može usporediti s današnjim dvjema stvarnostima koje živimo: virtualnom, fikcionalnom, medijskom i svakodnevnom, no koja ipak ostaje vezana uza svijet stvarnih ljudi, koji su svoj život (njegov, prema nekim ustaljenim normama relativno zadovoljan i uspješan, i njezin – problematičan, kaotičan i vjerojatno nesretan) zajednički proživjeli razmjenjujući pisma u kojima su dijelili i lijepo i bolno. U njima su podijelili drukčiji doživljaj života od onoga kad su doista bili zajedno.
S obzirom na to da je ova komorna drama za čitanje poznata po tome što ne iziskuje opširnije glumačke pokuse jer su dovoljni autorovi napuci (autor teksta je Albert Ramsdell Gurney, prazvedena je 1988.), pa joj stoga ne treba ni redatelj, izvodila su je brojna, mahom američka, poznata glumačka imena i to iz kazališnog i filmskog, ali i holivudskog miljea (James Earl Jones, Elizabeth Taylor, Kathleen Turner, William Hurt, Christopher Reeve, Sissy Spacek, Mel Gibson i mnogi drugi). I u našoj su se predstavi okušali vršni glumci Ana Karić i Boris Buzančić.
Napeto je ovih dana bilo u Velikoj Britaniji jer se s velikim uzbuđenjem očekivao dan kad će znatiželjnicu pohrbiti u obilazak vile Greenway House u kojoj je živjela književnica Agatha Christie. Posljednji vikend u veljači očima javnosti prvi je put otvorena njezina ljetna rezidencija u Devonu u kojoj je majka slavnih detektiva Hercula Poirota i gospođice Marple proživjela svoje najljepše dane. Mjesto na kojem se Agatha odmarala i tražila inspiraciju Greenway House zacijelo će postati jedno od najpopularnijih odredišta ove sezone.
Da se i u poodmaklim godinama može biti radišan, redovito dokazuje Eastwood, čovjek koji ‘štanca’ filmove s lakoćom i ljubavlju koja uvijek ponovno zaprepašćuje. U nekim drugim vremenima ‘Gran Torino’ bio bi ‘mali’ film, osuđen na ljubitelje lika i djela Clint Eastwooda i filmofile – ovako je najprofitabilniji uradak iz ruku toga plodnog i kvalitetnog redatelja. Kao uvijek, Eastwood je u režiji pomalo sirov i jednostavan, i dok bi to kod mnogih bila loša stvar, kod njega je dio neodoljiva šarma starca s čvrstim, jasnim i jednostavnim uvjerenjima. Pitanja pravde i humanosti, uvijek temeljci njegovih filmova, i tu su središnji motiv upakiran u još jednu priču o – Clintu Eastwoodu, da, malo karikiranom. Walter Kowalski stara je garda, prvi naraštaj poljskih doseljenika, u svadi s bogom i ostatkom svijeta, otporan na promjene. No ispod sve te sirovosti dobar je čovjek, vjeran svojim načelima, čak i kad su suprotna njegovim površnim predrasudama. Eastwoodu ponovno čista petica.