DRAGUTIN SPILJAK Veteran iz Vetropacka

Na vrhu brda iznad zagorskog mjesta Huma na Sutli umjesto prepoznatljivih zagorskih brajda nalazi se moderna tvornica stakla Vetropack Straža. Baštineći staklarsku tradiciju mjesta stoljeće i pol, ta tvornica primjer je uspješnog poduzetništva zagorskoga kraja, koje posljednjih godina putem Vetropacka, ali i drugih spretnih zagorskih poduzetnika, nastoji raspršiti predrasude o Zagorcima kao ljudima sposobnima samo za proizvodnju vina. Posljednji dokaz radinosti zagorskih ljudi upravo je Vetropack, dobitnik Zlatne kune Hrvatske gospodarske komore u kategoriji velikih tvrtki. Čelni čovjek te tvrtke Dragutin Špiljak kaže da dobivenu nagradu ne smatra priznanjem za prošlu godinu, nego rezultatom kontinuiteta dobrog poslovanja tvornice u cijelom tranzicijskom i poslijetransicijskom razdoblju.

Špiljak je rijedak primjer direktora koji je cijeli svoj radni vijek proveo u istoj tvrtki, a još je rjeđi slučaj da je novi vlasnik, i to stranac, zadržao istu osobu na čelnome mjestu punih 16 godina. Kad se još zna da je riječ o osobi koja je prešla šezdesetu, pa se čak i u poslovnim krugovima može smatrati veteranom (posljednjih godina pogotovo zapadne kompanije regrutiraju ‘mlade).

Rođen u Humu na Sutli, bio je predodređen za rad u lokalnoj tvornici. Kako sâm kaže, tvornice stakla uglavnom se nalaze u mjestima sa staklarskom tradicijom, pa je za sve stanovnike toga zagorskog mjesta prirodno bilo svoju budućnost zamišljati u tadašnjoj tvornici stakla Straža. Špiljak je u tvornici počeo raditi kao strojarski tehničar još tijekom srednje škole, a na zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje otišao je kao stipendist svoga poslodavca. Nakon završenog fakulteta vraća se kući, ali na novo radno mjesto u Održavanju, da bi nakon toga napredovao do voditelja proizvodnje. Osamdesete su ga odvele u politiku, najprije na lokalnu razinu, a zatim i kao zastupnika u posljednjemu prijedlogu sazivu Sabora. No taj izlet i novostečeni politički ugled nisu ga općinili kao što se to događalo mnogima, pa se 1990. vraća u Stražu, taj put kao tehnički direktor.

Dvije godine poslije privatizacija je stigla u to malo zagorsko mjesto na samoj granici sa susjednom Slovenijom. Tvornicu Stražu kupila je švicarska grupacija Vetropack i počela temeljito restrukturiranje koje je za Vetropack Stražu, kako se tvornica od tada zove, značilo otkaz za gotovo tisuću adnika. Iz tog vremena Špiljak navodi zanimljivu anekdotu: Vetropackov je vlasnik prije zaključenja transakcije upitao tadašnjeg direktora misli li da je preuzimanje zagorske tvornice pametan potez.

• Rekao mi je da može kupiti tvornicu bilo gdje u svijetu, ali da mu je u svakoj novoj akviziciji najvažnije da zaposleni dobro znaju svoj zanat – objašnjava Špiljak.

Petnaest godina poslije pokazalo se da su Švicarci izabrali dobar kraj za investiranje, a ni u Humu na Sutli više se ne žale na novog vlasnika kao što su to činili u prvih nekoliko godina.

Vetropack je Stražu s 1.700 zaposlenih vrlo brzo srezao na 700-tinjak odrekavši se svih pratećih djelatnosti, ali i zadržavši starog direktora. Vjerovatno je to bio i pomalo diplomatski potez novog vlasnika, koji je znao što znači utjecajna osoba u maloj sredini kao što je Hum na Sutli, no Špiljkov ostanak na vodećoj poziciji do današnjeg dana može se protumačiti jedino kao dokaz iznimne sposobnosti i spremnosti na učenje u konkurentnoj okolini, što nije bio slučaj za vrijeme komunizma.

Otkazi su u to vrijeme bili neizbježni, no Švicarci su nastojali tranziciju, kao i restrukturiranje, učiniti što bezbolnijom, i to uz pomoć Špiljka, koji je služio kao svojevrsna tampon-zona prema zaposlenima i cijelom kraju. Otkaze su dobili prijevoznici, no omogućen je otkup tvorničkih vozila po veoma povoljnoj cijeni. Na sličan se način tvrtka riješila kantine, strojarske službe i alatničara. Da je to učinjeno kvalitetno i uz komunikaciju sa svim zainteresiranim, najbolje govori podatak da je jedan od kandidata za Zlatnu kunu ove godine bio i OMCO, tvrtka nastala iz alatnice u sastavu tvornice stakla, koja danas također ima stranog vlasnika, Belgijca. Oni koji poznaju Špiljka, kažu da je nov način poslovanja i za njega bio svojevrsni šok, no vrlo ga je brzo shvatio kao nužnost koju zahtijevaju novi poslovni odnosi i kapitalistički način vo.

O Špiljku njegovi poslovni partneri pričaju samo u superlativima; kažu da uvijek izvršava dogovoreno i da se u njega mogu pouzdati, što je vrlina koju je danas teško pronaći iako svi vole govoriti o povjerenju. Isto misle i njegovi sumiješani Zagorci, od kojih se mnogi upravo njemu obraćaju za savjet kad se nađu u bilo kakvoj dvojbi. Vetropack je zaslužan i za mnoge projekte važne za taj kraj (među najbolje je ocijenjenim tvrtkama prema indeksu društveno odgovornog poslovanja), tako da se u proteklih desetak godina nije napravio nijedan veći infrastrukturni zahvat (igrališta, vrtić itd.) a tvornica na neki način nije sudjelovala u njemu.

Kolika je Špiljkova zasluga u cijeloj priči ne može se procijeniti sa sigurnošću jer on nije kao njemu slični gospodarstvenici pun samohvale za vlastiti rad. A s obzirom na to da vlasnik tvornice dolazi iz Švicarske, zemlje koja počiva na dobroj pre-mreženosti gospodarstvenika s lokalnom zajednicom, dio toga može se pripisati i socijalnoj osjetljivosti Švicara, koji nisu predstavnici klasične škole kapitalizma kao neke druge europske zemlje. Da je tomu tako, potvrđuje i sâm Špiljak, koji kaže da recesija neće previše pogoditi tvornicu kojom upravlja. Dodaje da se može očekivati određeni pad narudžbi, pogotovo ako domaća proizvodnja zakaže u vrijeme turističke sezone, no nema bojazni za egzistenciju tvornice i njezinih zaposlenih. Svoju sigurnost temelji na prošlom valu nelikvidnosti 2000-ih, kad je Vetropack Straža bila rijedak primjer tvrtke koja je svoje obveze plaćala na vrijeme, naravno uz vlasničku financijsku injekciju.