Recesija se ne zbiva negdje drugdje niti može nestati kad Obama mahne čarobnim štapićem. Svijet je u krizi, a posljedice su ozbiljne. Zaprepašteno smo gledali fotografije s Wall Streeta ne vjerujući svojim očima. A stvari se samo pogoršavaju. Kad kihne Cemex u SAD-u, zatvaraju se pogoni Dalmacijacemanta. Globalni svijet lokalno je ranjiv. Nitko neće ostati pošteđen.
Ni mediji ne mogu biti izuzeti. Medijski moguli i tajkuni traže rješenja, korporacije su uzdrmane, pokušavaju novim mjerama ublažiti teškoće. Gase se tiskana izdanja čak i tako uglednih novina kao što je Christian Science Monitor. I nesporni svjetski vodeći list The New York Times proživljava teške dane.
A kad je tako s najjačima, kako li je tek s hrvatskim masovnim medijima? Službeno, najave recesije su stidljive, baš kao što je to slučaj i s gospodarstvom u cijelosti. Da nema Rohatinskoga, ne bismo ni znali koliko je ozbiljno.
Hrvatski su se mediji još početkom jeseni 2008. neočekivano suočili s prosvjedima javnosti. Počelo je naoko stidljivo, ali s vremenom val nezadovoljstva javnosti ozbiljno se proširio i kulminirao potpisivanjem peticije protiv ‘crnila’. Udruga psihologa, godišnja skupština profesora hrvatskog jezika, građani u istraživanju GfK, nevladine udruge, svi kažu isto: ‘Dosta nam je toga!’ Pretjeralo se sa senzacionalizmom, žutilom, neetičnošću, povredom ljudskih prava, dostojanstva, izmišljanjem i tračevima, a sve pod izlikom da to publika želi. Svi oni, a osobito građani u GfK-ovu istraživanju, rekli su da to ne žele. Vesna Teršelić pozvala je medije da kritički progovore o ograničenju medijske slobode, a Suzana Jašić upotrijebila je sintagmu ‘siva zona novinarstva’.
Nakladnici imaju samo jedan odgovor na krizu: uvesti još više sadržaja koji prodaju novine i dižu slušanost i gledanost. Recept je samo jedan: više senzacija, više tračeva, više ‘crnjaka’, više onoga što ljudi kupuju. Mediji, uz neke restrikcije i otpuštanje novinara, s čime se već počelo zabrinjavajućom brzinom, mogu preživjeti. Teško, ali korporacije mogu naći i neke druge prihode, pokrenuti neke druge poslove, uvesti racionalizaciju, jednu vijest prodati na četiri medijske platforme, ući u nove aranžmane s oglasićima… Neće im biti lako, ali ne bojimo se za njihovu sudbinu. Hoće li i novinari preživjeti? Teško, jer doveli su se u gotovo nemoguć položaj. Nakladnici ne odgovaraju javnosti za sadržaj. Oni odgovaraju vlasnicima za pad profita. To žele spriječiti objavljivanjem najgoreg smeća za koje misle da prodaje novine. Forsiraju ‘trenutke istine’, fotografije samoubojica i raskomadanih tijela, otkrivaju senzacije gdje ih nema, ulaže u najveću intimu da bi iščekrvali sočnu priču za prepričavanje kod frizer. A novinari to moraju raditi ili – zna se. Oni potpisuju to smeće, oni se sramote u javnosti, njih se smatra profesijom u koju nitko ne želi… A sve to još plaćaju otkazima, manjim plaćama, neigurnošću.
