Digitalni fotoaparati pojeftinili čak 33 posto

Minilabovi su u povijest otjerali tamne komore, a digitalna fotografija promijenila je fotografsku scenu. Danas je svatko ‘stručnjak’ za fotografiranje i spremanje fotografija u kompjutor, a profesionalni obrtnici moraju tražiti nove niše.

Naime, sveopća uporaba digitalnih fotoaparata dovela je do toga da fotografije ljudi pohranjuju samo na računala. Ipak, svi fotografi s kojima smo razgovarali tvrde da se ljudi vraćaju ispisanoj, na papiru razvijenoj fotografiji. Nažalost, većina to čini tek kad im se pokvari kompjutor pa postanu svjesni da su im propale godine obiteljske povijesti. Pri počecima digitalne fotografije mnogi su svoje slike ispisivali na raznim pisačima u boji. Većina ih je ubrzo otkrila da to jednostavno nije to jer fotografija na zaslonu računala izgleda različito od one na papiru pa su ipak ispis fotografija prepustili profesionalcima – obrtnicima. Upravo oni priznaju da im se promet počeo popravljati.

A prije sedam mršavih krava, onih tustih za fototobrtnike bilo je sedamnaest. Mnogi tvrde da je utjelovljenje tih zlatnih godina Bruno Svečak, nekadašnji motociklistički as i čovjek koji je 1981., sa svoja dva kompanjona, prvi u bivšu državu uvezao basnoslovno skupi japanski minilab, stroj koji je razvijao filmove i fotografije bez potrebe za tamnom komorom. Posao se ubrzo toliko razvio da su zaposlili desetak ljudi i radili u tri smjene te ostvarivali promet kojim su mogli svaki dan kupiti najnoviji Mercedes. Iako ima lokal točno preko puta policije u Petrinjskoj ulici, u tim zlatnim danima Svečak uopće nije snimao za dokumente, ali se toga prihvatio nakon što je 1988. prodao i posljednji minilab, pri čemu se s partnerima financijski jedva pokrio.

Minilabovi su bili revolucionarni jer su fotografi, bez tamne komore, plaćali manje za prostor, a i slike su bile razvijene za sat vremena, umjesto dotadašnjih pet ili četvrtast dana. No, Duško Ivan Granić, utemeljitelj i prvi vlasnik tvrtke Pro Foto, studija za profesionalnu fotografiju, tvrdi da je upravo sa Svečakovim Noritsuom počelo odumiranje klasične analogne fotografije. Granić, koji je Pro Foto utemeljio 1976., kaže da je u digitalizacija fotografije uzrokovala pad sa 143 na 73 fotografske radnje u gradu Zagrebu u zadnjih sedam godina. Pad je završen, tu i tamo se otvori koja nova radnja, ali ih je malo novih jer je optimum oko 60 radnji, tvrdi Aleksandar Poletti-Kopešić, vlasnik Foto Kopešića, pročelnik sekcije fotografija Zagreba i predsjednik Ceha fotografija Hrvatske pri Hrvatskoj obrtničkoj komori, objašnjavajući da se, uslijed svima pristupačnih digitalnih fotoaparata, smanjila izrada fotografija pa su se obrtnici vrtili uslugama, snima njima.

No, digitalizacija fotografije s druge je strane pokrenula cijeli niz poslova koji ranije nisu postojali, od prodaje digitalnih fotoaparata i mobitela s digitalnim fotoaparatima, preko kućnih pisača u boji koji mogu ispisivati fotografije, do digitalnih okvira za slike, ili prilagodbe postojećih poslova novim uvjetima.

Poletti-Kopešić kaže da se ljudi pomalo vraćaju fotografijama te da obrtnik može preživjeti od proširenja ponude u fotografiji kao usluzi, ali i od širenja fotografije na proizvode te na njihovo otiskivanje na čaše, staklo ili u obliku knjiga.

U opremi stalno imao uloženih milijun maraka te da je izvrsno poslovao dok se nisu pojavili minilabovi, kada je i pao interes fotografa amatera, njegove najčešće klijentele, za vrhunski izrađenu fotografiju. Tvrdi da ga je potkraj osamdesetih godina poslovno načela hiperinflacija, zbog koje nije mogao naplatiti posao od tvrtki, ali priznaje i svoje promašaje, poput ulaganja u Beograd, dvostruko veće tržište od Zagreba, gdje ga je izigrao čovjek koji je tamo vodio posao. Granić, čovjek pred kojim su navodno poreznici prostirali crveni tepih kad je dolazio platiti porez, Pro Foto je prodao iz privatnih razloga 1990. godine, a danas živi od škole skijanja za djecu. Čovjek koji nekad nije imao konkurencije na polju profesionalne fotografije, danas se ispod glasa pita što mu je sve to trebalo jer je zadovoljan i s onime što danas radi.

A uzrok kraha neumjerena je uvoz minilabova, koje su svi htjeli imati: – U Hrvatskoj je prodano 400 minilabova. U svijetu je norma da u gradu od milijun stanovnika postoji pet minilabova, pa tako Milano ima tri milijuna stanovnika i 10 minilabova, a Zagreb ih ima 70 i zato se kolač dijeli na previše kriški – objašnjava Poletti-Kopešić.

U većini slučajeva obrtnik u malom mjestu na početku kupuje novi stroj i propada jer ga guši rata leasinga ako njegovoj radnji ne gravitira barem 15 tisuća ljudi, govori Poletti-Kopešić. Tvrdi da minilabovi kod obrtnika u prosjeku rade 10 posto od svoga kapaciteta. No, Poletti-Kopešić upozorava na ne-lojalnu konkurenciju koja, kako kaže, snima 90 posto svadbi od njih 20.000 koliko ih je svake godine u Hrvatskoj.

• U tu sivu ekonomiju država se ne želi miješati, a državni inspektor mi je izjavio da ništa ne može – pomalo ljutito govori Poletti-Kopešić, posebno ogorčen otkrićem kolega fotografa koji su Zagrebu pronašli čovjeka koji je snimao svadbe i zbog toga se 52 puta predstavio kao brat mladenke ili mladoženje.

Za gotovo sve tintne pisače u boji postoje i dodatne patrone s tintom za fotoispis i dodatni fotopapiri, pa je nemoguće govoriti o broju pisača na kojima se ispisuju samo fotografije. Nijedna strana korporacija u Hrvatskoj ne želi otkriti broj uvezenih uređaja, a Državni zavod za statistiku ne daje podatke o uvozu razvrstane prema dobavljačima. Nažalost, država i dalje evidentira uvoz prema tarifnim brojevima prilagođenima analognim aparatima prema širini filma, a sve aparate izvan tih kategorija svrstava pod tarifni broj za ostalo, bez obzira jesu li digitalni ili analogni. Digitalni su, pak, okviri svrstani u kategoriju računalnih zaslona koju, nažalost, dijele i sa zaslonima za vage na tržnici.

Tako neprecizni podaci Zavoda za statistiku kazuju da je u 2007. u Hrvatsku uvezeno oko 200.000 digitalnih fotoaparata, a upućeni govore da je možda čak četvrtina tog broja opet izvezena. Ništa preciznije nije rezultat GfK-ovog istraživanja: 69,9 posto hrvatskih kućanstava ima fotoaparat, a 44,4 posto digitalni, što znači da u Hrvatskoj ima 1,33 milijuna fotoaparata, od čega je 656 tisuća digitalaca.

Prvi su se digitalni aparati na svjetskom i na hrvatskom tržištu pojavili 1996. godine – sjeća se Ksenija Genc-Novak, direktorica za slikovne sustave u Olympusovoj regiji Adriatic i osoba koja je u tom poslu već 17 godina. Navodi da je prvi digitalni aparat u Hrvatsku došao iste te 1996., na INFO sajam, te da ga je za tadašnjih 3.000 njemačkih maraka kupio Studio Žiljak za probnu izradu panorame grada. Na sajmu je Olympus fotografije otiskao na Mitsubishihev sublimacijskom pisaču koji je stajao 16.000 maraka.

Najveća ekspanzija prodaje digitalnih fotoaparata nastupila je 2005. godine – objašnjava gospođa Genc-Novak. U odnosu na 2004., ukupan broj prodanih digitalnih aparata porasao je 26 posto. Od 2005. do 2008., navodi Genc-Novak, kompaktnim je digitalcima znatno pala jedinična cijena, s 265 eura na 166 eura. To je dovelo do toga, kaže ona, da je 70 posto aparata koštalo između 555 i 799 kuna, pa su proizvođači vrlo jeftinih kompakta uzeli dio tržišta glavnim igračima, ali, budući da su to inicijalne prodaje, to nije trajan gubitak udjela.

Često nam dođu žene i kažu: ‘Otkad je suprug kupio digitalca, nemam više slike’ ili bako: ‘Hoću imati sliku unuka’ jer stari ljudi ne barataju kompjutorima, a sliku morate staviti na zid da bi živjela – kaže Željko Badrov, direktor Foto Badrova, obiteljske tvrtke s 11 radnji u Zagrebu, za koju tvrdi da je i dalje cijela obitelj ‘unutra’: brat, dvije sestre i dva bratača te šest članova šire obitelji rade u tvrtki od oko 70 zaposlenih.

Danas svaki mobitel ima fotoaparat, snimi se desetak puta više fotografija, ali se ne razvije ni 10 posto onoga što se snimi – govori Badrov, dodajući da se nekada radilo u milijunima fotografija pa je samo njegova obitelj izrađivala četiri-pet milijuna fotografija na godinu, a to je danas palo na možda dva milijuna.

Sve se seli polako na net, tamo su stranice s albumima, ali čar pregledavanja albuma ne može zamijeniti ni kompjutor ni projekcija na zidu ni TV jer je gledanje slika na zaslonu nedruštveno i nepristojno, a onaj tko ‘vrati’ slike ne može odrediti kome je što zanimljivo, dok s albumom svatko određuje svoj ritam – objašnjava Badrov.

Tvrdi da tehnološki nove usluge sporo zaživljavaju, poput slanja digitalnih fotografija elektroničkom poštom na ispis u njegove radnje, ali i kaže da dobro idu usluge ispisa fotografija na salice, kape, majice i kalendare. Usluga koja ima dobar odziv je popust na više od sto razvijenih fotografija, a u sklopu akcije ‘Ispaznite svoje računalo’.

Većina ljudi donosi nama fotografije na ispis, pa čak i oni koji imaju pisače u boji jer niti imaju vremena niti znanja za ispis kod kuće. Navikli smo mušterije da skidamo crvene oči na fotografijama i da popravimo boje te korigiramo snimke – kaže Badrov, tvrdeći da su mu znatan dio klijentele profesionalci koji sami znaju korigirati snimku, ali je njemu donesu na ispis.

Svi naši sugovornici kažu da je nekad kod zaposlenika bilo neprocjenjivo iskustvo s kemikalijama i fotomaterijalom, ali da je danas jako važno da zaposleni znaju u PhotoShopu obrađivati fotografijske, pa su starim zaposlenicima plaćali doškolovanje. No, da bi podigao opće slabo znanje fotografije, Badrov u zagrebačkom Photo Art Clubu organizira tečajeve fotografije i ugodno je iznenađen talentima koje tamo otkrije.