Štamparove su ideje i u zdravstvenom programu Baracka Obame

Mirando Mrsić, hematolog, voditelj Jedinice za transplantaciju koštane srži u KBC-u Rebro i docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, ujedno je SDP-ov saborski zastupnik. Ovih je dana zanimljiv javnosti jer predlaže ukidanje sadašnje organizacije zdravstva u Hrvatskoj i obnovu modela zaštite narodnog zdravlja prema načelima Andrije Štampara. Pitali smo dr. Mrsića, s obzirom na to da Andrija Štampar ne djeluje već više od pola stoljeća, misli li da i organizacijski treba sve vraćati na stanje u Štamparovo doba. – Naravno da ne treba, ali isto je tako činjenica da sadašnje stanje organizacije zdravstvene zaštite ne zadovoljava, nisu zadovoljni ni pacijenti ni zdravstveni radnici. Danas za zdravstvo izdvajamo otprilike 24 milijardi kuna na godinu, što je četvrtina državnog proračuna. To je više nego što se troši za vojsku ili obranu zemlje…

• Ali zašto mislite da ne bismo trebali trošiti više na zdravstvo nego na vojsku? – To sam rekao samo radi usporedbi. Naime, u usporedbi s državnim proračunima drugih zemalja izdvajanja za zdravstvo mnogo su manja nego za vojsku. Govorim o tome da izdvajamo 24 milijarde i da nam to nije dosta, a ne o tome treba li izdvajati više za vojsku i policiju nego za zdravstvo. Rekao bih da mi u Hrvatskoj ne znamo dobro gospodariti zdravstvenim novcem. Evo nekoliko činjenica: u ovom trenutku mi u Hrvatskoj živimo četiri godine kraće nego u ostalim zemljama Europe i trošimo na zdravstvo otprilike 9,5 posto BDP-a. Budimo pošteni pa kažimo da izdvajamo i znatno više. S novim povećanjem izdvajanja za zdravstvo prema tzv. Milinovićevoj reformi vjerujem da ćemo doći i na 12,5 posto BDP-a i da ćemo biti prvi u Europi po višini izdvajanja za zdravstvo, više nego u Njemačkoj. A istodobno smo u razini zdravstvene zaštite među 31 zemljom u Europi na 29. mjestu.

• Kako vraćanjem Štamparu prevladati stanje u kojemu smo prvi po izdvajanju, a po razini zdravstvene zaštite na začelju? – Prvo treba analizirati troškova, tako da napokon doznamo koliko stoji hladni pogon sustava, odnosno koliko nas staje liječnik i medicinska sestra u primarnoj zaštiti i osoblje i bolnica bez pacijenata. Kad to doznamo, znam ćemo i koliko novca možemo uložiti u primarnu zdravstvenu zaštitu, a koliko u bolničku.

• Oprostite, ali mislim da se novac koji nedostaje zdravstvu više ne može namaknuti smanjivanjem razine i onako nedopustivo loše zdravstvene zaštite i dodatnim opterećivanjem obveznika doprinosa. Imate li neke bolje prijedloge za pronalaženje novca koji nedostaje zdravstvu? – Moram priznati da smo mi (kad kažem ‘mi’, mislim na koaličku vladu Ivice Račana) pogriješili i uključili dotad izvanproračunski fond zdravstva u državni proračun. Tada je to, možda, i bilo opravdano zbog kroničnog nedostatka novca u HZZO-u, ali nikad nakon toga u zdravstvo se nije vraćalo onoliko novca koliko se prikupljalo doprinosima, odnosno namjenskim potom, nego se zdravstveni novac na razne načine unutar proračuna stalno prelijevalo za druge namjene. Mi mislimo da se izdvaja dovoljno novca za zdravstvenu zaštitu i da je svakako daljnje opterećenje gospodarstva ili građana nedopustivo.

• Dobro, a kako mislite Štamparovim modelom osigurati zdravstvu novac koji mu nedostaje? – Kao što sam već rekao, u sustavu se izdvaja dovoljno novca za zdravstvenu zaštitu, stoga ga treba pravilno ulagati da se uz manje sredstava postigne veći učinak. Zvuči jednostavno, ali naravno nije. Štampar je model samo jedan kotač u toj reformi. Čitao sam neke njegove radove o socijalnoj medicini. Nedavno je obilježena i godišnjica njegova rođenja. A onda sam prepoznao njegov tekst u jednom govoru novog predsjednika SAD-a Obame, koji je najavio što će napraviti u zdravstvu. Manje je poznato da je Štampar 1939. kao Rockefellerov stipendist bio u Americi. Kad pročitate Štamparov tekst predavanja koje je održao u Americi, vidjet ćete da se netko u Obaminoj ekipi očito koristio njime. Namjeravamo ustrajati na vraćanju Štamparovim rješenjima, naravno, u skladu sa suvremenom medicinom, a u tom smjeru idu i neke druge zemlje.

Domovi zdravlja, zapravo, znače decentralizaciju sredstava. Želi li lokalna zajednica u sklopu doma zdravlja na svojem području dodatnu jedinicu koja nije predviđena državnim programom, moći će je imati bude li je financirala vlastitim novcem prema stručnim standardima.

• Hoće li to značiti i promjenu u HZZO-u? – HZZO treba transformirati u državnu osiguravajuću ustanovu…

• Ponovno govorite o osiguravateljstvu, a ne o Štamparovu modelu zaštite javnog zdravlja, no zar njegov model ne isključuje taj kompromitirani osiguravajući sustav? – O tome smo dosta razmišljali. Kad govorimo o fondu zdravstvene zaštite, isključujemo utjecaj pojedinca kao dijela sustava. Kad pak govorimo o državnoj osiguravajućoj ustanovi kao što je HZZO, mislimo da ona mora biti kombinacija fonda i osiguravajuće kuće jer je s jedne strane osiguranik koji ima svoja prava, dakle osiguranik prema kojemu HZZO ima obveze, a s druge je ‘košarica zdravlja’ ono što država jamči svim svojim građanima.

• Pa tu kombinaciju imamo sada. Znači li to da, zapravo, ne planirate dosljedno provesti Štamparov model? – Možda se nismo dobro razumjeli. Mi tu kombinaciju nemamo jer nitko ne zna koliko stoji zdravlje u Hrvatskoj. HZZO je visokobirokratizirani neučinkoviti sustav koji nije ni Fond ni osiguravajuća ustanova. Osnova je našeg sustava ‘košarica zdravlja’. Ona sadrži primarnu i sekundarnu zdravstvenu zaštitu, prava na listu lijekova, ortopedskih pomagala itd. Sad smo u fazi izračunavanja koliko bi ona stajala. Reklamiramo građanima: toliko ima novca i moguća su tolika prava. Za standard iznad određenoga treba postojati dopunsko osiguranje ili pacijent mora sam platiti uslugu. Narodu konačno treba reći da imamo novac za tu razinu zdravstvene zaštite, a ne obećavati sva prava koja onda nije moguće ostvariti.

• Zašto HZZO ne bi sagradio vlastiti distributivni centar za lijekove i sâm naručivao lijekove izravno od proizvođača, čime bi se uštedjelo najmanje 30 posto, kolika je marža veledrogerija? – To nije praksa nijedne u svijetu. Kad govorimo o lijekovima, veledrogerijska marža više nije 30 posto – bila je početkom 90-ih, a sada je, koliko znam, osam. Državna veledrogerija postoji još samo u Bjelorusiji, i to je jedina zemlja u svijetu s takvim načinom distribucije lijekova. Tako se isključuje bilo kakvo tržišno natjecanje. Kad govorimo o veledrogerijskim maržama, mi se zalažemo za model diferenciranih marža.