Hrvatska je izgubila cijelu generaciju uspješnih menadžera

Današnji četrdesetogodišnjaci prije petnaestak su godina prezreli društvenu scenu i posvetili se privatnom biznisu. Danas su uspješni menadžeri u neuspješnu okruženju koje im je postalo prijetnjom.

Prije nekih 15 godina objavio sam svoj tekst u glasilu napredne ekipa studenata ekonomije koji su danas na prično važnim položajima u hrvatskoj društvenoj sceni, ali većinom u privatnom sektoru. Tada sam govorio o potrebi za kvalitetnim kadrom i sjeć kvalitetnih direktora zbog tzv. politički motiviranih i odanih kadrova pojedinim vladajućim strukturama. Zašto je to zanimljivo? Nakon 15 godina danas imamo slobodnu Hrvatsku, neovisnu i pred ulaskom u razne integracije, kao što su NATO i EU, ali pred zidom unutrašnjih problema – prezaduženosti, bezidejnosti, u kojoj većina populacije nije zadovoljna i ne vidi perspektivu, a mladi ljudi žele otići iz takva okruženja. Pa što se to dogodilo!?

Generacija koju spominjem od prije 15 godina nije došla do izražaja, nije napravljena iskorak na društvenoj sceni, ti isti ljudi, danas 40-godišnjaci koji su trebali biti perspektiva vođenja društva, shvatili su kako se igre vode i prezreli su takvu društvenu scenu, pa su kao uspješni i pametni ljudi odradili posao za sebe kroz privatni sektor, a danas su uspješni pojedinci u neuspješnu okruženju. Takav status nije dobar i nije održiv. U svoj ga punini doživljavamo ovih dana kada neučinkovito društveno okruženje vodi u ponor i uspješne i učinkovite pojedince koji na neki način žele biti isključeni iz takva okruženja. Ključno je pitanje zašto ta nova generacija mladih ljudi s vizijom nije htjela ili nije bila pozvana i motivirana za stvaranje uspješnoga i učinkovitoga društva. Ti su ljudi uspješni jer vode međunarodna poduzeća, ili svoja, koja su ponovno uspješna u međunarodnoj konkurenciji. Dakle, dobri su svima osim nama samima i društvenoj zajednici koja tone iz dana u dan. Da budemo jasni do kraja, i ta mlada generacija, a današnja između 40 i 50 godina, odgovorna je za takvo društveno okruženje jer, shvativši što je političko okruženje i kakva se igra vodi, nisu bili spremni na vlastitu žrtvu za promjene i provođenje naprednih ideja na društvenoj sceni. Međutim, način vođenja ekonomije i gospodarskih procesa rezultira današnjom situacijom koja je najveća prijetnja upravo toj generaciji koja je nešto napravila u osobnom okruženju, i sada im je, zbog društvene neučinkovitosti, to isto okruženje prijetnja.

Posvuda u normalnim društvima činjenica je svetinja, a službena brojka je činjenica, ili možda i nije?! Sjetimo se anegdote o žestokoj kongresnoj raspravi dvojice američkih kongresmena. Jedan kaže drugom: ‘Ja imam pravo na svoje mišljenje’, a drugi mu odgovara: ‘Da, imaš pravo na svoje mišljenje, ali nemaš pravo na svoje činjenice’. Upravo tu leži ključ nerazumijevanja u našem društvu, jer svi imaju pravo na svoje činjenice, a društvo ostaje bez jasne vizije i na kraju bez jasnog cilja. U političko-ekonomskom smislu nije problem u tome da netko dospije na određenu poziciju, nego je problem da netko tko ne zaslužuje društvenu potporu uopće postane kandidat za nešto, a da ga u tome podržava pojedina politička ili gospodarska organizacija. U povijesti su poznati brojni slučajevi samovoljnog vođenja apsolutne vlasti, pa je tako jedan rimski vladar i svoga konja postavio za senatora. Stoga, dobromjerna i za društvenu zajednicu korisna rukovodstva pametno predlažu kandidate kako bi narod lakše izabrao jer nije smisao demokracije uništavati društvo, nego ga razvijati.

Kad smo kod činjenica, iznijet ću samo dvije vezane uz brojke: bivša država koja je brojila oko 23 milijuna stanovnika potkraj 80-ih godina bila je dužna oko 22 milijarde dolara i mišljenje je bilo da je pred bankrotom. Danas je naša Hrvatska dužna oko 38 milijardi eura i da nije svjetske ekonomskih krize, mi bismo opet imali ‘pravo’ na svoju činjenicu i relativizirali bismo i tu činjenicu. Međutim, treba istaknuti da je svjetska ekonomskih kriza dijelom spasila Hrvatsku od dosadašnjeg vođenja ekonomije ili je, ako ništa, uozbiljila kreatore društvene scene pokazavši da ovako više ne ide i da se mora iznaći novi koncept vođenja društva pa i razmisli o novoj generaciji, koja već polako postaje stara, a zamislite koliko je tek stara ona stara, pritom ne mislimo samo na godine. Doista je vrijeme za nešto novo, kreativnije, zasnovano na novom mišljenju, ali s podlogom u stvarnoj činjenici; jer bez dobre podloge i volje za rješavanjem nagomilanih društveno-ekonomskih odnosa oni se neće riješiti sami od sebe.