Mislim pritom na sve što poduzimaju najsnajnije svjetske ekonomiske sile, uključujući i ono što zasad najavljuje Barack Obama. Upumpavanjem novca želi se pokrpati balon koji je puknuo. Zapravo, to su iste metode koje su svijet bacile u krizu i kojima se uvodila globalizacija. Dakle, nastavlja se po starom. Što se događa? Banke nestaju ili se spajaju, što vodi dosad nevidenoj koncentraciji. Karikirat ću i reći da će na kraju ostati samo jedna ili dvije banke, da monopol ne bi bio posve vidljiv. A velike su banke daleko od života. Za njih postoje samo profit i financijske špekulacije. One ne prikupljaju realna sredstva da bi ih oplodile ulažući u razvoj, u proizvodnju, u radna mjesta… To se mora iz temelja promijeniti. Druga mogućnost ne postoji. Kapitalizam će se morati promijeniti, i to tako da se ponovno osnaži motivacija, a tržište oslobodi monopol.
-
Kakve će biti te promjene? – Sve će se morati graditi od dna, a ne od vrha prema dolje. Ljudima treba omogućiti da preuzmu odgovornost, ali im za to treba osigurati i prava. Umjesto da se jačaju velike, centralne institucije, ispod kojih ostaje praznina, sustav treba graditi od dna. Samo se tako može kod ljudi stvoriti motivacija. To znači da dolazi vrijeme regionalizma i neke vrste samouprave. A to je bilo sadržano i u mome nekadašnjem programu. Zna se kakvu sam privatizaciju ja pokrenuo. Manje se, međutim, zna da se cijeli sustav vlasti trebao zasnivati na lokalnim jedinicama samo-uprave. Vlast se trebala oblikovati tako da se višoj razini prepušta samo ono što se ne može riješiti na nižoj. To je sasvim suprotno put od onog kojim se poslije krenulo, i to ne samo u Hrvatskoj. Sada bi ponovno trebalo građanima pretpustiti nadzor.
-
A u tvrtkama? – Isto se mora dogoditi i u tvrtkama. Kapitalistički sustav mora ojačati nadzor na svim razinama da bi se onemogućilo ovo što se sada dogodilo. Na tome se zasnivala privatizacija kakvu sam ja počeo. Od svih država nastalih raspadom Jugoslavije jedino je Slovenija nastavila tim putem. I u Hrvatskoj su preživjele i uspješno posluju sve tvrtke koje su se uspjele privatizirati prema tzv. Markovićevu zakonu, u kratko vrijeme koliko je bio na snazi. I to u nemogućim uvjetima, u kojima im se nerijetko onemogućavao rad. Ne samo zbog mog imena nego ponajprije zato što se na taj način otežavala plaća.
-
Privatizacija je, nažalost, u velikoj mjeri samo prošlo svršeno vrijeme. Što bi od vaše reforme moglo biti aktualno danas? – Za sanaciju stanja potrebna su tri sidra: kontrola monetarne politike, ukupne javne i državne potrošnje i, konačno, plaća. Zahvaljujući guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom monetarno sidro postoji, ali ono samo ne može izdržati, a drugih sidara nema. Posebni je problem preveliki proračun. Slično je bilo i nekad. Budžet savezne države, kakav sam zatekao, u mom je kratkom mandatu prepolovljen.
-
Što je vaša politika financirala iz budžeta? – Skresali smo sve što smo mogli, a najviše vojsku, koja je trošila više od 60 posto ukupnih sredstava s kojima je raspolagala savezna država. Za vojsku smo ostavili samo 35 posto novog, prepolovljenog budžeta. To je golem razlika. Zatim, srezali smo izdatke za administraciju, ali povećali smo sredstva za carinu i policiju. Inzistirao sam na znatnom povećanju plaća carinica iako su svi bili protiv. Što se dogodilo? Do tada se polovina budžeta financirala doprinosima republika i pokrajina, a druga polovina bili su vlastiti prihodi federacije. Pritom mislim na porez na promet, trošarine i na carine. Kad smo povećali plaće carinica, prihodi od carine toliko su narasli da sam predložio ukućanje doprinosa republika i pokrajina. Dakle, svi su u zemlji bili financijski rasterećeni: i privreda i republike i pokrajine.
-
Osim uvoznika, upravo su oni platili račun? – Točno, ali platili su samo ono što su prema zakonu bili dužni. Zapravo, carinski je sustav počeo normalno funkcionirati. Zatim, imali smo strašne izdatke za klirinško poslovanje sa Sovjetskim Savezom. Bilo je dovoljno da neko poduzeće pošalje papire da je izveo robu u SSSR i da dobije novac. Ja sam to ukinuo. Najprije su iz SSSR-a morali dobiti klirinške dolare (točnije papire, jer to je bio virtualni novac), za koje je Jugoslavija mogla kupovati u SSSR-u, pa su tek onda te dolare smjeli zamijeniti u Narodnoj banci za dinare i tako naplatiti svoj izvoz. Klirinški su se izdaci odmah žestoko smanjili. Milošević me napao da uništavam srpsku privredu iako su veliki klirinški izvoz imale i Slovenija i Hrvatska, pa i ostale republike.
-
Jeste li smanjivali socijalne izdatke, na primjer za zdravstvo ili mirovine, koje su tada u odnosu na prosječnu plaću bile mnogo veće nego danas? – Ne, to nam nije bilo ni nakraj pameti. Svaku stabilizaciju netko mora platiti, ali mi nismo ispostavljali račun ni zaposlenima, ni umirovljenicima, ni bolesnicima. Sasvim suprotno, životni je standard svima porastao. Osim toga, društvene djelatnosti, kao što smo ih tada nazivali, financirale su republike, i to putem posebnih fondova, koji su se punili doprinosima. Ja ne kažem da i tu nije trebalo racionalnije raditi, posve suprotno, ali ta se racionalizacija nije trebala provoditi smanjivanjem prava na liječenje. Međutim, upravo je MMF uvijek tražio kresanje prava i socijalnih davanja. To je razumljivo. Jednim potezom ostvaruju se velike uštede, a činovnicima MMF-a posve je svejedno što će biti s našim ljudima. Nama, nasuprot tomu, nije i ne smije biti.
-
Može li se na neki sličan način danas smanjivati i hrvatski proračun? Na svaki spomen nečeg takvog ministar financija odgovara pitanjem: ‘A komu da uzmemo?’ Zato je proračun sada tri i pol puta veći nego 1994. – Uvijek se ima komu uzeti. Svaka se politika prepoznaje po tome što i koga financira. A preveliki budžet može značiti i pomanjkanje jasne politike. Da bi se olakšao pritisak krize, hrvatski se proračun sada mora smanjiti barem 20 posto. Ako se to ne napravi, smanjit će ga život. A kad ga život smanjuje, to onda ide stihijski uz brojne potrese i nesagledive posljedice.
-
Smanjivanje proračuna pogađa jake interese, najčešće čvrsto povezane s političkim strankama. Zato je diranje u taj osinjak iznimno opasno. U velikoj mjeri vlast se ne dobiva, nego se kupuje, i to novcem iz proračuna. Napokon, moglo bi se zaključiti da su i vas srušili nakon što ste srezali budžet. Mislim ponajprije na ulogu koju je pritom odigrao vojni vrh. – U onim uvjetima vojska sama nije bila odlučujuća. Glavni su bili nacionalisti, ali to se lako spojilo. Služim se da je i taj činitelj mogao imati određenu ulogu. U vrijeme kad smo zaustavili inflaciju i uveli konvertibilnost nitko mi nije mogao ništa. Borislav Jović piše u svojoj knjizi kako su tih dana govorili Milošević, koji je bio prekinuo sve odnose sa mnom: ‘Zar ne vidiš da Marković ima u Srbiji veću potporu od tebe?’ Milošević, čelnik Srbije, dakle najveće države u sklopu Jugoslavije, sabotirao je moju reformu od samog početka. Sve je radio da je sruši, ali nije uspio sve do kraja godine 1990. Naprotiv, rezultati su bili fascinantni.
-
Postoji još jedna sličnost sa sadašnjim stanjem. I onda su se izvoznici bunili zbog tečaja koji je pri uvođenju konvertibilnosti utvrđen na sedam dinara za jednu njemačku marku. I tada se tvrdilo da prejaki dinar uništava izvoz. Znači li to da se danas ponavljaju neke vaše stare pogreške? – To je teško uspoređivati. Postojeći model ekonomskih politika traje u Hrvatskoj više od 15 godina, a moja je reforma srušena nakon samo godinu i pol dana. Tada nije sve trebalo ovisiti o tečaju, pa je, primjerice, zahvaljujući drugim mjerama brodogradnja samo dobivala. Naravno, dugoročno, ali za imalo dulji rok nismo imali vremena. Mi smo, naime, istodobno osigurali sredstva, namijenjena isključivo financiranju izvoza, a to znači i brodogradnje. Do tada ona je morala dizati vrlo skupe kredite, koji su osim toga bili vezani uz valutu koja je stalno fluktuirala. A sad bi dobivala kredite u dinarima i pod mnogo povoljnijim uvjetima. Sve je to išlo preko Jumesa, specijalizirane banke za kreditiranje izvoza. Tako je smanjivanje proračuna privredi donijelo dvostruku korist: izravnu, ali i posrednu, preraspodjelom kakva se sada traži i u Hrvatskoj.
-
Dakle, vaša prva preporuka Vladi jest smanjenje budžeta? – Naravno. To je jedino što se sada može poduzeti da bi se dobili brzi rezultati. To bi morali shvatiti svi koalicijski partneri i svi sadašnji korisnici proračuna. Ipak, nemam iluzija u vezi s ljudskom kratkovidnošću i pretpostavljanjem vlastitih, kratkoročnih interesa dugoročnima.
