Pravosudni ispit

Zbog sve složenijeg pravnog sustava nijednom poduzetniku više nije dovoljno jedanput na tjedan, na mjesec ili i rjeđe održati sastanak sa svojim odvjetnikom. Kao nužnost nameće se potreba da poduzetnik raspolaže bar elementarnim pravnim znanjem, uz ostalo i da bi mogao kontrolirati svojega pravnog savjetnika (u pravilu će to biti odvjetnik, bar za veće poslove i odluke) ili, ako je to moguće, da ima ustrojenu pravnu službu, pa makar bila riječ i o samo jednoj osobi ili čak i osobi koja ne radi puno radno vrijeme. Čini se na prvi pogled da doći do kadra nije velik problem, jer diplomiranih pravnika ima, ali već dugo sama diploma nije dovoljna formalna referencija, nego se traži pravosudni ispit kao da je riječ o nečemu uobičajenom.

To više što je ključni procesni propis, Zakon o parničnom postupku, izmijenjen u srpnju 2008. (promjena stupila na snagu 1. listopada 2008.), uz ostalo i na području zastupanja, tako da reviziju kao izvanredan i vrlo važan pravni lijek uopće ne može podnijeti osoba koja nema položen pravosudni ispit. To vrijedi i za fizičke i za pravne osobe, pa tako ili poduzetnik mora sâm imati položen pravosudni ispit ili imati takvu osobu u radnom odnosu. U svakom slučaju, potpisnik revizije mora imati položen pravosudni ispit, a ako ga nema, smatra se da revizija nije ni podnesena, što je veoma važan učinak, u određenim slučajevima gotovo katastrofalni. Očito je, dakle, da zakonodavac daje sve veće i veće značenje pravosudnom ispitu i u formalnom i u sadržajnom smislu.

Radi toga je Zakon o vježbenicima u pravosudnim tijelima i pravosudnom ispitu propisao niz novosti. Taj je zakon stupio na snagu 1. siječnja 2009., ali sve osobe koje su do toga dana stekle pravo na polaganje pravosudnog ispita (ali nisu ga položile), imaju pravo sve do 31. kolovoza 2009. polagati pravosudni ispit prema prijašnjim propisima. S obzirom na prilično poštrene uvjete, svatko tko se može uklopiti u tu iznimku trebao bi je i iskoristiti, pri čemu je preostali rok od gotovo sedam mjeseci, uz kvalitetan rad i kvalitetno početno znanje, sigurno dovoljan za pripremu ispita.

Zakon propisuje da sudački vježbenik mora provesti najmanje četiri mjeseca u građanskom odjelu prvog stupnja, dva mjeseca u kaznenom prvostupanjskom odjelu, po jedan mjesec u drugostupanjskom građanskom i drugostupanjskom kaznenom odjelu, po dva mjeseca u trgovačkom sudu i državnom odvjetništvu. Međutim, pravnik zaposlen kod bilo koje pravne osobe, dakle u tvrtki, mora obaviti naprijed navedenu praksu, ali dvostruko kraću. Zahtjev da se omogući takva praksa može se podnijeti nakon navršene godine rada na pravnim poslovima. Za pravnike kod poduzetnika Zakon propisuje i teorijski dio stručnog obrazovanja do najmanje 150 sati prema programu usklađenom s programom Pravosudne akademije.

Uvjet za polaganje pravosudnog ispita je 18 mjeseci prakse na pravnim poslovima kad je riječ o vježbeniku zaposlenom na sudu, kod odvjetnika i javnog bilježnika, a za sve druge vrijedi dvostruki rok od 36 mjeseci (također na pravnim poslovima), i to ne kao do sada, samo uz uvjet prakse na pravnim poslovima, nego i uz uvjet da su obavili praksu na sudovima u roku dvostruko kraćem nego za pravosudne vježbenike.

Zakon, nažalost, nije precizirao ništa o financiranju obvezne prakse, nego je samo naveo da će ministar nadležan za pravosudne poslove donijeti pravilnik kojim će odrediti i način obavljanja i financiranja. Bilo bi sigurno ne samo bolje nego i više u skladu s Ustavom da je Zakon odredio bar neke okvire za taj pravilnik jer naobrazba je opći interes, a ne samo interes onoga kod koga je pravnik trenutačno zaposlen.

Očito je da se počelo strogo, i to treba pozdraviti, ali i vidjeti hoće li i provedba biti takva ili će se (kao mnogo puta do sada) negdje ‘usput’ dobra ideja kompromitirati u provedbi. Pravosuđe s visokokvalitetnim kadrom uvjet je napretka i dobro je da je zakonodavac to uvidio. Bilo bi dobro kad bi stručna naobrazba bila na teret državnog proračuna, a ne poduzetnika koji pravilnike zapošljavaju, jer poduzetnicima treba stvoriti uvjete za rad (pa i kadrovske) i od njihova prometa i profita, odnosno dohotka, puniti proračun.