Bez kontrole

Odvjetnici smatraju da Ustavni sud treba ocijeniti ustavnost Prekršajnog zakona iako bi bilo učinkovitije podnijeti tužbu Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

To izgleda otprilike ovako: ako netko, navodno, počini prekršaj u prometu za koji je predviđena kazna do 2.000 kuna, odmah mu prometni policajac na licu mjesta uruči obvezni prekršajni nalog. Uloži li navodni prekršitelj preko policije prigovor Prekršajnom sudu i sud jednostavno potvrdi da su ovlašteni tužitelji (prometni policajci) sve savršeno dokazali i donese pravomoćnu presudu, okrivljenik nema nikakvu mogućnost nepristrane kontrole u drugostupanjskome sudskom postupku.

Premda za većinu građana 2.000 kuna globa zbog navodnoga prometnog prekršaja nije malen iznos, neusporedivo veće posljedice oduzetog prava na nepristranu drugostupanjsku sudsku provjeru (ne)zakonitosti prekršajnog postupka mogu nastati kad porezni ili devizni inspektori, kao ovlašteni tužitelji, uručuju navodnom prekršitelju obvezni prekršajni nalog na koji se prekršitelj ne može žaliti.

Da bi se nekako zameli tragovi kršenja osnovnih ljudskih prava, Prekršajni zakon predviđa da prekršajni okrivljenici umjesto drugostupanjske provjere (ne)zakonitosti prekršajnog postupka mogu državnom odvjetniku RH podnijeti prijedlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (poništenje prvostupanjske odluke) i uspoređno podnijeti ustavnu tužbu.

Moš misli da će se Mladen Bajić iz Državnog odvjetništva i Jasna Omejec iz Ustavnog suda žuriti s rješavanjem prekršajnih postupaka u situaciji u kojoj ne stignu pokriti ni zakonodavne propuste (primjerice one u izboru sudaca Ustavnog suda)! Odvjetnici smatraju da Ustavnom sudu treba podnijeti prijedlog za ocjenu ustavnosti pojedinih odredbi Prekršajnog zakona. Mislim da bi, s obzirom na to da su odredbe Prekršajnog zakona u izravnoj suprotnosti s odredbama Europske konvencije o ljudskim pravima, bilo učinkovitije podnijeti tužbu Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

U zagrebačkome Općinskome građanskom sudu slijede ritam koji ništa ne može poremjeti. Odgovor na novinarski upit dostavili su dva tjedna nakon što je objavljen članak ‘Četiri fakinarije iz Zakona o zemljišnim knjigama’, radi kojeg su upit zaprimili. Iz odgovora je vidljivo da se bahatim sucima Zemljišnoknjžnog suda ‘fućka’ za javnost i misle (da mogu) ustrajati na primjeni fakinarija u Gruntovnici. Piše tako Nives Šimunović, sutkinja i glasnogovornica Općinskoga građanskog suda u Zagrebu: ‘Ne postoji obrazac bjanko-izjave kojom se stranka odriče prava na žalbu, pa nije moguće ni dostaviti ogledni primjerak.’

Ali u nastavku Šimunović piše: ‘(…) Upotrebljava se obrazac u kojem je sadržana izjava o odricanju od prava na žalbu samo u onim slučajevima kad stranka iz spisa preuzima isprave koje je predala uz prijedlog koji je odbijen ili odbačen…’ Zašto nam onda nije dostavila obrazac ‘koji postoji’, umjesto onoga koji nije mogla ‘jer ne postoji’? Nives Šimunović nas je i poučila: ‘Na Vaš upit da komentiramo Zakon o zemljišnim knjigama (odredbe o četiri fakinarije, nap. a.) ističemo da se pravo na pristup informacijama ne odnosi na tumačenje pravnih propisa, nego se za to možete obratiti Hrvatskoj odvjetničkoj komori te, eventualno, Pravnom fakultetu, koji daju pravna mišljenja i savjete.’

Prvo, nismo ni tražili tumačenje, nego komentar fakinarija, a kad je riječ o pravnim mišljenjima i savjetima, mnogo su potrebni glasnogovornici Nives Šimunović i njezinoj imenjakinji Radišić, predsjednici Zemljišnoknjžnog odjela (Gruntovnice u kojoj se fakinarije primjenjuju).