Strah od dugoročne stagnacije

Država mora radikalno smanjiti javnu potrošnju i povećati poreze. Ne napravi li to, prijeti joj dugoročna stagnacija u kojoj svi postaju gubitnici, pa i politička elita koja za takav zaokret nema hrabrosti.

Novi se ciklus rasta može potaknuti samo na dva načina: povećavanjem inozemne potražnje za domaćom robom i uslugama, što je manje vjerojatno, ili fiskalnopolitičkim poticajima.

Mada se ovo što danas proživljavamo možemo nazvati izrazito dubokom recesijom izazvanom velikom globalnom neravnotežom, depresija je vjerojatno izbjegnuta zahvaljujući nevjerojatno brzim i odlučnim fiskalnim i monetarnim intervencijama najrazvijenijih zemalja. Državna je intervencija doista bez presedana u novoj ekonomskoj povijesti, a usredotočuje se na saniranje bankarskog sektora njegovom dokapitalizacijom javnim novcem s jedne strane i razvojem kompleksnih ekonomskih mjera za pomoć realnom sektoru te poticanje konjunktura s druge.

Hrvatska je ekonomija, opterećena unutarnjom neravnotežom i akumuliranim strukturnim problemima, dočekala ovu recesiju potpuno nespremno.

Početak ove godine dodao je još jedan vanjski šok: prestanak isporuke plina ruskih dobavljača, koji je napravio veliku štetu domaćoj ekonomiji. Prognozirati ekonomski trend u ovoj godini možda nije zahvalno, ali već je sada potpuno jasno da ćemo moći biti više nego zadovoljni ne padne li ekonomska aktivnost ispod prošlogodišnje razine. O rastu hrvatske ekonomije u ovoj godini ne može biti govora. S pravom se možemo pribojavati da gospodarstvo neće uspjeti vratiti trend rasta i da ćemo doživjeti sudbinu mnogih afričkih i južnoameričkih zemalja u razvoju, čiji je ekonomski rast već desetljećima izrazito slab. Takva sudbina može snaći i neke zemlje Srednje i Istočne Europe.

Vele monetarne pričuve kojima raspolaže HNB zasigurno su korisne, međutim za iniciranje trenda dugoročnoga ekonomskog rasta ipak su potrebne rezerve u fiskalnoj sferi, odnosno veći državni fiskalni kapaciteti. Javni je sektor poprilično iscrpljen velikom javnom potrošnjom i ulaganjima u fizičku infrastrukturu. Rast kamatnih stopa izazvanih rastom premija na rizike povećava troškove financiranja domaćega privatnog sektora i smanjuje sposobnost akumuliranja kapitala potrebnog za financiranje rasta.

Središnja banka ne može olabaviti monetarnu politiku i opskrbiti domaću ekonomiju potrebnim novcem a da se ne stvori nova makroekonomska neravnoteža. Izlaz mogu biti jedino visoke stope ekonomskog rasta, koje se ne mogu postići same. Novi ciklus rasta hrvatske ekonomije može se potaknuti povećanjem inozemne potražnje za domaćom robom i uslugama ili fiskalnopolitičkim poticajima. U sadašnjim okolnostima u okruženju malo vjerojatno da će impuls za rast stići od inozemne potražnje. Manje mogućnosti refinanciranja na međunarodnom tržištu i visoka razina zaduženosti domaćih ekonomija ograničavaju mogućnosti ponovnog rasta domaćih privatnih i javnih potrošnje. Čini se da je krug negativnih trendova u hrvatskoj ekonomiji potpuno zatvoren, a stagnacija dugoročna perspektiva.

Izgleda za dugoročno održiv gospodarski rast svakako ima, ali ne smije ih se tražiti u sklopu sadašnjeg ekonomskog modela. Temeljito preoblikovanje Vlade politike glavna je pretpostavka vraćanja u dugoročno održivi model ekonomskog rasta. Model u kojemu se rast temelji samo na javnoj i privatnoj potrošnji u maloj ekonomiji vodi samo daljnjem rastu inozemnog duga i produbljivanju svih deficita. Valja osmislići takvu ekonomsku politiku, prije svega fiskalnu, ali i monetarnu, koje će omogućiti ubrzano akumuliranje kapitala i rast investicija u tehnologije. Tehnološka ulaganja povećavaju potrebu za stalnim obrazovanjem radne snage i rezultiraju ubrzanim rastom produktivnosti. Velika ulaganja u cestovnu infrastrukturu i javne objekte nisu imala taj učinak. Zbog toga hrvatska poduzeća jednostavno nisu konkurentna na međunarodnom tržištu. Za stvaranje fiskalnog kapaciteta potrebnog za novu i bolju ekonomsku politiku, a za što imamo dovoljno primjera u aktualnoj praksi razvijenih zemalja, država mora radikalno smanjiti sadašnju javnu potrošnju i, vjerojatno, na srednji rok povećati porezno opterećenje. Bez takva zaokreta prijeti nam dugoročna stagnacija u kojoj svi postaju gubitnici, uključujući i političku elitu koje danas za takav zaokret nema hrabrosti.