LEBEDEV Milijarder i špijun KGB-a kupio Evening Standard za samo jednu funtu

Probio se bankarstvom 90-ih, a danas njegov poslovni imperij obuhvaća mnoštvo interesa, od banaka i avioindustrije do tekstila i medija.

Aleksandar Lebedev je ‘teži’ od tri milijarde dolara, a Evening Standard kupio je jer mu se svidio tijekom rada za KGB 80-ih godina. I kao igračku sinu može ostati ista, pa će na mjesto sadašnje glavne urednice Veronica Wadley, koja je novine vodila posljednjih sedam godina, najvjerojatnije zasjesti prijatelj bogataševa sina Jevgenija Georgie Greig, dok će njegov šef biti sin Jevgenij, inače bez ikakva novinarskog ili medijskog iskustva. Srećom, Lebedev senior obećao je da neće biti promjena u uređivačkoj politici, pa tu brige nema.

Britanci se ipak nisu predali bez borbe, treba reći. Lebedev je nakon realizirane kupnje priznao kako je prvi put pristupio vlasnicima novina prije čak 18 mjeseci, ali lord Rothermere nije bio sklon prodaji u početku. Nagla promjena ekonomske klime u međuvremenu ga je ubrzo razuvjerila. Zaključenje prodaje uopće otkrilo je neke od stvari koje su mučile posrnuti Evening Standard, poput velikih financijskih gubitaka koje je proživljavao posljednjih godina zbog migracije oglasa na internet i promjena čitateljske populacije i njihovih navika. Da stvar bude gora, postoje i spekulacije o nastavku kupovnih aktivnosti razigranog Rusa u smjeru Independenta, no Lebedev ih je zasad odbacio kao ‘ulike pretjerane’. Ipak, priznao je razgovore s nizom urednika i vlasnika britanskih novina tijekom godine, koje nije želio okarakterizirati kao pregovore ili isipavanje terena.

Šprijun na zadatku. Punim imenom Aleksandar Jevgenijević Lebedev rođen je 1959. godine, a danas mu je opis posla – milijarder, točnije, raspolaže s 3,1 milijardom dolara. Vlasnik je trećine ruskog avioprivezivnika Aeroflota, velikog udjela novina Novaya Gazeta, a od 21. siječnja i londonskog Evening Standarda. U slobodno vrijeme bio je zastupnik ruske Dume. Za razliku od nekih drugih, Lebedev je rođen u obitelji moskovskih intelektualaca, od oca Jevgenija, profesora na Najvišoj tehničkoj školi i bivšeg vaterpolo reprezentativca, te majke Marije, učiteljice engleskog u moskovskoj školi. Nakon završenog studija ekonomije 1982., počinje raditi u Institutu za svjetsku socijalističku ekonomiju gdje, među ostalim, istražuje za svoj doktorat na temu Problemi duga i izazovi globalizacije, što je očito vrlo dobro apsolvirao. U Institutu se ne zadržava dugo jer mu domovina nalazi važniji zadatak u Odjelu za inozemno špioniranje fa-moznoga KGB-a. Tamo ostaje do 1992., a tijekom svog zaposlenja razmješten je u londonskom ambasadu Sovjetskog Saveza, na mjesto ekonomskog ataša, uobičajenog paravana za šprijune. Dio njegovih zadataka tamo bila je borba protiv istjecanja kapitala iz Ruske Federacije, iako britanski list Sunday Express tvrdi da je tamo više vremena provodio proučavajući financije i ustroj londonskog Cityja, nego otkrivajući britanske tajne. I, opet, bilo je to dobro uloženo vrijeme, pokazalo se.

Do prelaska u novo stoljeće uspijeva završiti svoju doktorsku disertaciju, no u nešto izmijenjenu izdanju, s temom ‘Problemi ruskoga vanjskoga duga’. No već dolaskom povoljnijih vjetrova novog uređenja, Lebedev se oslobodio okova državne službe i osnovao svoju prvu tvrtku Rusku investicijsko-financijsku kompaniju, koja 1995. kupuje malu i posrnu Banku nacionalnih rezervi, koju ubrzo postaje jednom od najjačih u Rusiji. Upravo je ta banka jedna od samo dviju ruskih banaka na listi deset najvećih, koje su preživjele financijski slom 1998. Druga je bila Alfa. Portfelj samozatajnog milijardera uključuje: znatne udjele u Aeroflotu i Iljušin korporaciji (koja pak ima znatan udjel u ruskoj avioindustriji) te jednako znatne u Sberbanku, Gazpromu i Unified Energy Systemu. Osim toga, banka čini srž Korporacije nacionalnih rezervi, koja prema Lebedevu ima dvije milijarde dolara sredstava.

Naravno, to je tek dio kolača koji čine građevinske tvrtke National Meat Company i National Mortgage Company te hobotnice kćerinskih tvrtki u tekstilnoj industriji, telekomunikacijama, tramvajima i trolejbusima, električnoj energiji, kemijskoj i turističkoj industriji itd. Ako je vjerovati njegovoj internetskoj stranici, koja se začuđo o njemu vrlo pohvalno izjašnjava, Lebedev je među prvim ruskim poslovnjacima izrazio i širi društveni interes od pukog isisanja novca iz Rusije i njenih obilatih prirodnih resursa, putem humanitarnog rada.

Novac protiv jednog lorda. Stari lord Rothermere nije, dakle, imao nikakve šanse pokraj novog lorda. Kao i svaki ozbiljan kupac nekog medija, Lebedev je požurio obećati kako se neće petljati u uređivačku politiku, ali izvjesno mijenjanje glavne urednice s frendom od sina teško se može smatrati održanim obećanjem. Lebedev nije zanemario niti politički aspekt poslovanja, pa se 2003. kandidirao za gradonačelnika Moskve i rusku Dumu. Prvo je mjesto uvjerljivo izgubio, ali je drugo, možda i važnije, osvojio. Kao pravi poslovni čovjek, politički je vrlo prilagodljivih stavova, što se očitovalo u njegovu prelasku iz konzervativne Rodine u pro-vladinu Ujedinjenu Rusiju, e da bi joj se vratio kad se sjedinila s većom grupacijom socijalistički orijentiranih stranaka Poštana Rusija, gdje je sada jedan od partijskih vođa. Teško je sve to pratiti, pogotovo proces kojim konzervativna stranka postaje socijalistička.

U Dumi je bio potpredsjednik Odbora za Zajednicu nezavisnih država i koordinator Dumine skupine za suradnju s ukrajinskim parlamentom Radom. Osnivač je i predsjednik Nacionalnog vijeća za investicije, nevladine organizacije za promicanje ulaganja u Rusiji i izvan nje. Čini se da sve to još nije zadovoljilo njegove političke ambicije jer je Gorbačov u rujnu prošle godine najavio povratak na rusku političku scenu zajedno s Lebedevim, ali na tom polju nije dosad bilo znatnijih pomaka. U privatnom životu i u slobodno vrijeme voli čitati, pisati i putovati, što je u njegovu slučaju posebno zabavno jer često kupi hotel u kojem odsjedne. Dosad ih je skupio sedam u Europi. Voli pecati na Volgi, roniti na Maldivima i baviti se humanitarnim radom.

Ubojstvo Ane Politkovskaje. Njegova političnost rezultat je obiteljske tradicije išarane različitim opcijama. Majka je, primjerice, bila član partije, dok otac nije. Djed, tvornički šef, nalazio se na KGB-ovoj listi za od-strel tijekom Staljinovih čistki, zbog čega se krio dvije godine, dovoljno da dotični šefovi KGB-a u međuvremenu i sami budu počišćeni. O svojim špijunskim danima nudi vrlo mlaku priču lišenu bilo kakvih nezgodnih pikanterija, tvrdeći da je bio samo zadužen za analizu političke i ekonomsko-situacije u Velikoj Britaniji i percepcije Sovjetskog Savez u njoj.

U početku je radio kao savjetnik zapadnim tvrtkama u novoj Rusiji i, kao što kaže, prodavao sve od računala do bodljikave žice. Ključ za njegov streljiv poduzetnički uspon krije se u poznavanju tržišta vrijednosnih papira, no pomogla je i politička pravodobnost u obliku podrške Gorbačovu i Jeljcinu, što je zasigurno otvorilo neka vrata. Danas to nije slučaj. Njegove novine u Rusiji Novaya Gazeta kontroverzna su tiskovina u trajnom sukob s trenutačnom vlašću, a ubojstvo njihove novinarke Ane Politkovskaje odjeknulo je svijetom. Ako je ikad bio ruski špion, danas je Lebedev pravi pošteni građanin prema angloameričkim kriterijima pa njegovo preuzimanje jednog desničarskih nastrojenog tabloida možda i nije tako slučajno kako izgleda. Ruski oligarhi načelno su u, blago rečeno, lošim odnosima s trenutačnom ruskom vlašću i već godinama ulažu silni trud da kroz medije održavaju stalno upaljen antiputinovski žar, a u tome su nekako baš najplodnije tlo našli upravo u Velikoj Britaniji, gdje su se vrlo udobno smjestili i dobro snašli.

Prikriveni agent Kremlja? Iako su ga Britanci, pogotovo njihov tisak, toplo prihvatili, a kako i ne bi kad se naziva anglofilom i silno trudi svidjeti im se, pojedinci imaju i nešto drugačije mišljenje o tom dobrohotnom oligarhu, koji se hvasta humanitarnim radom, dobrim ukusom, obrazovanjem, visokim društvom, skromnošću, borbom protiv korupcije i za bolju Rusiju… Idealan kandidat, zaista. Olga Krištanovskaja, poznata socijalistkinja i autoritet po pitanju oligarha, tvrdi da je Lebedev samo dobro prikriveni agent Kremlja.

• U svojoj duši Lebedev je obavještajni agent, ali je vrlo brzo usvojio manire i pravila igre visokog biznisa postavši pomodni ‘dandy’ – smatra Krištanovskaja. – Izvrsno je povezan, majstor intrige koji se nalazi iza svakog zastora. Teza o njegovoj tajnoj pripadnosti Kremlju ima još svojih pobornika. Mnogima je čudno kako otvoreno kritizira trenutačnu vlast, a da mu se baš ništa ne dogodi, iako to nije bio slučaj s nekim manje sretnim oligarsima. Što se minulih dana u KGB-u tiče, Lebedev se, upravo kao i sijaset hrvatskih domoljuba, potrudio objasniti kako je on bio tamo, ali sve mu je to bilo odvratno i valjda je radio iznutra protiv mrskog mu sustava, čiju je elitu, inače, predstavljao upravo on.

Lebedev zaista djeluje preušminkano i plastično, savršeno nesavršen, baš po mjeri Britanaca koji se naprosto ne mogu osloboditi svoje beskrajne taštine i arogancije. Gledajući njegovu filtriranu biografiju, u kojoj su vrijeme i njegova uloga u KGB-u ostali doista mutni, vidi se nesumnjiva lukavština, pravodobnost i prilagodljivost raznim situacijama i ljudima. Sve će to naopako pobuditi sumnju svakoga zdravog skeptika i ona će, istodobno s obožavanjem sve širih slojeva, proporcionalno rasti. Vrijeme će pokazati gdje Lebedev zapravo stoji, ako uopće negdje stoji.