Home / Tvrtke i tržišta / Primorac bježi od odgovornosti za informatičku djelatnost

Primorac bježi od odgovornosti za informatičku djelatnost

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme u postupcima žalbi ili u upravnim sporovima protiv rješenja o porezu, prirezu, doprinosima, rješenjima o izvlačenju, rješenjima regulatornih agencija ili rješenjima u upravnim postupcima raznih uknjižbi, osobito upisima vlasničkih prava itd.

Tragom vaših napisa, u ‘Pravdi za sve’ ukazivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako podržati čitatelje Lidera kao pojedine u njihovim neravnomjernim sporovima s glomaznom državnom upravom.

U prvoj kolumni ‘Pravda za sve’ objavio sam da mi se javio i Zlatko Štrbinić, vlasnik i direktor tvrtke Infomare, koji je u otvorenom pismu ministru Primorcu napisao: ‘Najodgovorniji ste za razvitak informatičke djelatnosti u Hrvatskoj, njenu normaciju i u javnoj nabavi, a to su pretpostavke stimuliranja proizvodnje i izvoza softvera i povezanih usluga. Vi to nedovoljno ili loše činite baš kao i vaši prethodnici’. Tu svoju tvrdnju Štrbinić je potkrijepio navodeći primjer konkurencije hrvatskih javnih poduzeća, sveučilišnih i znanstvenih institucija hrvatskim poduzetnicima ITC djelatnosti na način koji je u suprotnosti s propisima EU, zloporabama u javnoj nabavi, pogodovanju velikima suprotno deklariranoj politici poticanja malog i srednjeg poduzetništva itd.

U prošlom broju Lidera najavio sam da ću danas pisati o tome, kao i da sam još 15. siječnja uputio ministru Primorcu novinarski upit o Štrbinićevu pismu. No, umjesto ministra Primorca na moj novinarski upit odgovorio je glasnogovornik Duje Bonači: ‘Ministar je na službenom putu izvan Hrvatske tako da danas, nažalost, neću moći doći do njegova odgovora na vaš upit. Međutim, koliko ja o tome znam, za sve poslove u vezi s informatizacijom, koje g. Štrbinić navodi u tom otvorenom pismu, nadležan je isključivo Središnji državni ured za e-Hrvatsku, a ne MZOŠ – tako da je, po meni, g. Štrbinić svojim otvorenim pismom, nažalost, malo profuao adresu’.

Dvije su netočnosti u ovom Bonačijevu odgovoru. Upit ministru Primorcu uputio sam 15. siječnja, dakle prije dva tjedna, a ministar Primorac nije cijela ta dva tjedna bio na ‘na službenom putu izvan Hrvatske’. I, drugo, na web stranici Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa izriječekom piše: ‘Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na planiranje, usklađivanje i provođenje razvitka informatičke djelatnosti i njezino povezivanje u cjeloviti informatički sustav u Republici Hrvatskoj’. Zašto glasnogovornik Bonači nije moj upit mogao dati ministru Primorcu neki drugi dan, a ne jedino kad je na ‘službenom putu izvan Hrvatske’, i je li moguće da glasnogovornik ne zna što piše na ‘njegovoj’ web stranici? Smatram da ovdje nije riječ o neznanju, nego o nevještu pokušaju izbjegavanja odgovora.

A na prave razloge izbjegavanja odgovora na Štrbinićevu kritiku ukazuje ‘Studija racionalizacije informacijskog sustava upravljanja javnim financijama’, koju je naručilo Ministarstvo financija.

Prema toj Studiji novac uložen u poslovni sustav MZOŠ-a u odnosu na postignutu funkcionalnost nije opravdan. A za čak pet puta je više novca uloženo u poslovni sustav MZOŠ-a, navodi se u istoj Studiji, nego primjerice u MUP za istu razinu funkcionalnosti. Jedan od uobičajenih načina izbjegavanja odgovora na neugodna pitanja jest i to da se umjesto o biti pitanja raspravu preusmjeri na manje važne probleme, primjerice, nadležnosti Ministarstva i Središnjega državnog ureda.

No, ne treba nasjesti i mora se inzistirati na informiranju javnosti o promašajima MZOŠ-a u izgradnji informacijskih sustava upravljanja javnim financijama. I, dodatno, mora se javno postaviti pitanje koliko je dosad potrošeno novca u izgradnju informacijskog sustava upravljanja javnim financijama i kako to da taj projekt ni nakon 16 godina ostvarivanja nije dovršen? Zašto u upravljanju javnim novcem u Hrvatskoj još nemamo jedinstven informacijski sustav?