se ubio skočivši zavezani utezima u more, a prijevoznik Ilija Mitrović surva se kamionom u provaliju zbog 30.000 eura.
Odgovor na pitanje kako im nitko nije mogao pomoći zapravo nudi i razumijevanje teškog položaja žrtava kamatara. Naime, većina tih ljudi čak i od obitelji skriva da je u svojevrsnom dužničkom ropstvu. Dugovi se gomilaju, čovjek gubi čak i svoj osobni ponos i što je u lošoj poziciji lihvari ga tjeraju na potpisivanje novih hipotekarnih i ugovora o prodaji nekretnina. Pred zakonom, što je najgore, to sve izgleda relativno čisto i stoga se u Hrvatskoj podnese samo 30-ak prijava zbog lihvarenja na godinu. Tek rijetki od počinitelja i budu osuđeni jer im je žrtva kod javnog bilježnika bila dužna potpisati pozajmicu s već unaprijed uglavljenoj kamatom. Sramotno male kazne za tek desetak osuđenih kamatara na godinu variraju od novčanih penala do uvjetnog zatvora. Dakle, većina njih prođe bez posljedica. Zastravajuća je to istina ako se pretpostavlja da u Hrvatskoj trenutačno živi najmanje 15.000 njihovih žrtava. Veliki dio njih još uvijek plaća dugove iz ’90-ih godina.
Da ih se danas pita ‘pozajmica od lihvara ili stečaj tvrtke’, treba li uopće reći što bi ti ljudi odgovorili?
