Opinion Maker

Proizvođači hrane zaključili su da poskupljenje vlastitih ‘inputa’ nisu dovoljno prebacili na potrošače. Zaključak se nameće sâm: rast cijena. Optimistično gledano od dva do tri posto, a pesimisti pak prijete dvocifrenom brojkom – od 10 posto.

Mi, krajnji potrošači, u šetnji super-, hiper-, megamarketima često vrtimo glavom gledajući u cijene živežnih namirnica. Uza svu muku i jad koje nam najavljaju ekonomisti za ovu godinu, još nam je samo trebala i skuplja hrana. Kao da nezaposlenost i pad standarda nisu dovoljni. Cjenovni tsunami koji se prošle godine počeo valjati tržištem hrane još nije stao. A izgleda da i neće.

Kad su nam objašnjavali poskupljenje kruha, mljeke i mesa u 2007., upiralo se prstom u rast cijena sirovina (kukuruz, pšenica). Isto je bilo i ljetos, kad su skakale cijene nafte. Budući da je ta temeljna roba u međuvremenu znatno pojeftinila, čini se da više nije logično da nas i dalje plaše novim poskupljenjima hrane.

Međutim, posljednje osobe u našim obiteljskim stablima koje su na ‘posao’ išle s motikom naše su (pra)bake i (pra)djedovi. Oni su dobro poznawali poljoprivredne zakonitosti i matematiku. Da se njima ispriča trenutačna tržišna situacija, sigurno bi rekli: ‘Logično.’

Procesiranje hrane od samog začetka, sjetve, do gotovog proizvoda na stolu traje dugo, pa se simptomi poremećaja pojavljuju tek nakon nekoliko mjeseci ili čak i godinu dana. Sve se još usložjava ako je proizvod kompliciraniji, kao na primjer – meso. Kad su ljetos cijene pšenice, soje i kukuruza počele divljati, mesna industrija nije imala izbora nego kupovati po tim napuhanim cijenama. I tu nije bio kraj. Da bi se zaštitili od još većih šokova i naglih skokova cijena, sirovine su se radi zaštite od rizika kupovale i na robnim burzama u obliku terminskih ugovora. (Cijena se dogovara danas, a robu se isporučuje za tri, šest ili 12 mjeseci.)

Prednost dogovora sada se pokazala kao velik problem. Stoka je već ljetos jela skupu sirovinu, a danas još skupljuje. Budući da se ugovorne obveze moraju ispuniti, kukuruz i pšenica moraju se platiti prema dogovorenim astronomskim cijenama. Taj domino-efekt vrijedi i za perad, odnosno ovisne proizvode mljeko, jaja i sir. Sumiranjem prošle godine mnogi su proizvođači hrane zaključili da poskupljenje vlastitih ‘inputa’ (sjeme, gnojivo, energija) nisu dovoljno prebacili na potrošače. Zaključak se nameće sâm: rast cijena. Optimistično gledano od dva do tri posto, a pesimisti pak prijete dvocifrenom brojkom – od 10 posto.

Taj loši trend ima ishodište i u poremećaju nastalom u svjetskoj ravnoteži ponude i potražnje za hranom. Godine 2000. počeo je strelovit uspon azijskih ekonomija, Kine i Indije, koje zajedno čine 40 posto svjetske populacije. Kako su se te zemlje bogatile, tako je i stanovništvo počelo mijenjati svoje prehrambene navike napuštajući polako ‘dosadne’ namirnice: rižu, krumpir, povrće. Predmet obožavanja postali su svinjetina i govedina, do tada samo san mnogih stanovnika. No tu dolazi do izražaja poljoprivredna matematika. Za kilogram mesa pojedina svinja mora pojesti tri, a govedo čak osam kilograma kukuruza ili neke druge žitarice.

Zato potražnja za žitaricama enormno raste. Taj je trend brzo prepoznat prije četiri do pet godina, kad su Sjeverna i Južna Amerika intenzivirale proizvodnju poljoprivrednih kultura i velikim brodskim pošiljkama ‘utaživale’ nevjerojatnu potražnju iz Azije.

Uz veću potražnju iz Azije i sama je Amerika pridonio rastu cijena agroproizvoda. Washingtonska administracija desetljećima je tražila kako da se istrgne iz ovisnosti o bliskoistočnoj nafti. Tehnološkim napretkom rješenje je pronađeno u ‘poljoprivrednoj nafti’ kojom obiluje SAD – kukuruza. Njega Amerika proizvodi čak 100 posto više od domaćih potreba. Zato je 2002. počela intenzivna prerada u rafinerijama etanola (11 posto ukupno proizvedenog kukuruza). U posljednje dvije godine čak trećina cjelokupnog uroda završava u automobilskim spremnicima goriva. Slična priča vrijedi i za soju jer su i nju kemičari uspjeli prilagoditi sagorijevanju u dizelskim motorima (biodizel).

Posredno su u rječnike uvedene sintagme ‘prehrambena sigurnost’ (food security) i ‘agflacija’ (poskupljenje hrane). Vrijeme jeftinih poljoprivrednih sirovina završen.

Kad je riječ o hrvatskoj poljoprivredi, stvari vrlo polako idu nabolje. Smiješno ali i istinito zvuči podatak da hrvatski agrar muče isti problemi prepoznati još u vrijeme Marije Terezije, sredinom 18. stoljeća. Tada je prvi put snimljeno i dokumentirano stanje u poljoprivredi radi preciznijeg i poštenijeg oporezivanja seljaka. Već se tada zaključilo da su parcele previše usitnjene, nepovezane, a seljačka gospodarstva u većini netržišno orijentirana (samo za vlastite potrebe). Proizvodnja je bila veoma neučinkovita, kako zbog pomanjkanja suvremenih alata tako i manjka znanja. Pojedine činjenice postoje i danas. Strateški dokument Ministarstva poljoprivrede iz listopada 2007. obećava aktivnu ulogu države u uklanjanju tih kočnica gospodarskog razvoja ruralnih područja Hrvatske.

Divljanje cijena hrane

Izvori: CME (robnica burza – Chicago), LIFFE (robnica burza – London), Bloomberg, Saxo Bank, USDA (Ministarstvo poljoprivrede SAD-a)

Bum terminskih ugovora i opcija u Chicagu poskupljuje hranu. Nije važno sudjeluju li one u sektoru biogoriva ili ne. Pojavi li se u nekoj zemlji jeftiniji kukuruz ili pšenica, kupit će ga netko s globalnog tržišta hrane i jeftinim brodskim prijevozom prebaciti na ‘skuplje’.

Da bi tu zanimljivu globalnu kartušku igru učinili još napetijom, uključili su se i špekulativni ulagači. Oni su oduvijek bili na robnim burzama, no njihov utjecaj nije bio presudan na formiranje cijena jer su bili u manjini. Na početku pucanja nekretninskog balona u SAD-u u kolovozu 2007. mnogi su predvidjeli cjelokupni poremećaj na financijskom tržištu i naglo počeli povlačiti novac. Tražilo se mjesto koje nije povezano s tim klasičnim ulaganjima. Odgovor je bio jednostavan: najsigurnija je hrana. Ulazak kapitala na burzu u Chicagu bio je fantastičan. U pojedincima agrosirovinama svježi je novac pristizao svaki mjesec u iznosima većima od 10 posto. A tu se onda govori o milijardama dolara.

Veliki uvoznici hrane (npr. Japan) progratuli su ‘knedlu’ kad su vidjeli cijene po kojima će morati plaćati kukuruz i pšenicu. Poremećaj se kapilarno proširio do najskrivenejših kutaka tržišta. Veliki svjetski trgovci pićima počeli su se buniti jer je ‘nepoznat netko’ počeo kupovati velike količine francuskih vina plaćajući iznadprosječne cijene. Butelje za koje se uobičajeno davalo pet dolara tajni je kupac plaćao šest do sedam. Brzo je otkriveno da su pojedini ‘hedge’ fondovi kupovali vina i tako pokušavali sačuvati vrijednost novca na svjetskom financijskom tržištu koje se urušavalo. Procjena je bila da vino neće izgubiti na cijeni, nego da će poskupiti zbog umjetno izazvane potražnje.

I toj je igri došao kraj, završetkom ljeta. Mnogi su ulagači dobili poziv smrti – ‘margin call’ – od svojih banaka, i počela je rasprodaja velikih portfelja sirovina (nafta, plin, bakar, željezo, srebro, kukuruz, pšenica). Cijene agrosirovina do kraja su godine doživjele nezapravo korekcije, veće od 50 posto. Tako se logika djelomično vraća na tržište i ocjene agronomskih stručnjaka ponovno postaju relevantne i slušane. Mediji iznova citiraju vremenske prognozi i ministre poljoprivrede umjesto robnih brokera velikih banaka. Na žalost, cijene umjetnih gnojiva nisu pratile pad, pa će čak poskupiti zbog povećanja cijene plina, a to će se dogoditi i s najmorn poljoprivrednih površina. Agrar je postao vrlo atraktivn mnogim ljudima jer im omogućuje da budu samostalni poduzetnici, no za interesiranih je previše. Ti činitelji dodatno vrše pritisak na porast cijena hrane u ovoj godini.

Domaći seljaci imali su izvrsnu godinu, ali ponovno su nastradali zbog stihije proizvodnje i neinformiranosti. Cijena kukuruza i pšenice naglo se stropostala, pa su mnogi hrvatski silosi i skladišta ostali puni. Pitanje je što će se događati kad ponovno dođe vrijeme žetve. Smrdi na traktore koji blokiraju ceste.

Cijena kukuruza i pšenice naglo se stropostala, pa su mnogi hrvatski silosi i skladišta ostali puni. Pitanje je što će se događati kad ponovno dođe vrijeme žetve. Smrdi na traktore koji blokiraju ceste.

Hrana se u Hrvatskoj mora proizvoditi – zbog vlastite prehrambene sigurnosti. Istina je da se može uvesti EU-kukuruz, jeftiniji od domaćeg, i ekonomska logika čak zapovijeda takvo ponašanje kao tržišno najisplativije. No što kad nastupi loša meteorološka godina? Pa druga, treća… Zemlje izvoznice hrane nisu se libile ni trenutka zabraniti izvoz kad su vlastite rezerve pale ispod dopuštenih. U tim trenucima agroproizvodi poskupljaju dva do tri puta, ako su uopće dostupni. Prosječnom Hrvatu, koji troši 30 posto kućnih prihoda na hranu, takav bi cjenovni udarac bio nepodnošljiv. Seljaci su na prijelazu u 20. stoljeće činili 85 posto stanovništva. Trenutno u Hrvatskoj otprilike milijun ljudi dio dohotka ostvaruje poljoprivrednom proizvodnjom. Uvoz hrane i približavanje EU sve više prijete domaćim ratarima i stočarima. Ako selo počne masovno gubiti stanovništvo, gdje će se ti ljudi zaposlit? Gradovi nemaju taj kapacitet ‘upijanja’. Selo mora preživjeti i zbog diverzifikacije nacionalne ekonomije. Neće sve godine biti turistički zlatne. Rude nemamo; naftu, plin i struju uvozimo; industrijska proizvodnja sužava se (očekuje nas gašenje dijela brodogradnje). ‘Država znanja’ mora početi živjeti na selu. Financijski opisemniti poljoprivrednike i slati znanje, savjete, informacije ‘na njivu’ jest prioritet.