Reprogramiranje: Jednaki uvjeti za sva poduzeća

Gotovo polovicu inozemnoga duga koji ove godine stiže na naplatu morat će vratiti poduzeća (doduše, u tome su i dugovi državnih tvrtki, ali nema podataka o tome koliko one duguju). Uz nelikvidnost koja je poprimila razmjere epidemije, dužnička se omča oko vrata realnog sektora sve više steže. Prema Fininim podacima za studeni prošle godine, tvrtke i obrtnici državi i jedni drugima duguju čak 18,5 milijardi kuna. To su samo prijavljena nenaplaćena potraživanja. Koliki su stvarni razmjeri insolventnosti nitko ne zna. Blokiranih je tvrtki gotovo 20 tisuća i većina ih je insolventna dulje od godinu dana. Sada više nije problem s kojim će novcem poduzeća financirati investicije i razvoj, nego s čime uopće vratiti ranije uzete kredite. S obzirom na to da će država sigurno jednim dijelom istisnuti poduzeća iz banaka, jedino je rješenje reprogram (možda i otpis?) dugova.

No to je tabu-tema za sve – i za bankare i za poduzetnike, a posebno za državu kao najvećeg poduzetnika. Na upit bi li država mogla reprogramirati dugove tvrtkama koje nisu platile poreze i doprinose ili čak otpisati dug tvrtkama kojima i sama duguje (podaci o dugovanjima države tvrtkama ne postoje, barem ne u nekoj službenoj evidenciji) iz Ministarstva financija, očekivano, nije stigao odgovor. Poduzetnici spas traže u dogovoru s premijerom Sanaderom (rezanjem rashoda proračuna i deficita ostalo bi više novca za njih), ali čak i ako Vlada na to pristane to su samo kratkoročna, hitna rješenja koja neće ‘počistiti’ trajne probleme, primjerice natjerati državu da vratiti sve što duguje tvrtkama te da ubuduće sve svoje obveze plaća na vrijeme.

Tko treba ili je već zatražio reprogram, uglavnom je poslovna tajna. U Podravci kažu da su već u 2008. godini nepovoljne kratkoročne kredite zamijenili povoljnijim dugoročnim kreditom. U Magmi ističu da će u 2009. smanjivati kreditnu izloženost, a u HŽ-u da redovno otplaćuju dugove i da, zasad, nije u planu njihovo reprogramiranje. Ostale visokozadužene kompanije nisu željele komentirati hoće li i kako refinancirati obveze.

U Hypo banci kažu da se situacija prati i rješava od slučaja do slučaja, ali u nekim se industrijama već osjeća potreba restrukturiranja financiranja. Reprogramira se dopisuje glavnice, ali ne i kamata i to mogu zatražiti uglavnom klijenti koji su uredno poslovali. No kako ne postoji jedinstven kreditni proizvod za sve korporativne klijente tako se ni reprogramiranje ne obavlja prema jednom obrascu, kažu u Hypo banci. U Raiffeisen banci kažu da su i dosad reprogramirali i prolongirali otplate kredita nelikvidnim poduzećima, ali svakom slučaju pristupaju individualno. Banci je, tvrde, u interesu da dužnik uredno vraća dug, jer sve ostalo, od slanja opomena do ovrhe i krajnje mjere prisilne naplate, često ne može pokriti cijeli dug. Zato svaki klijent koji ima opravdan razlog može zatražiti reprogram, poček ili neku drugu mjeru. S usporavanjem rasta i recesijom u Erste banci očekuju i rast zahtjeva za restrukturiranje.

Svaki će se zahtjev detaljno analizirati i ovisno o industrijskoj grani, trenutačnom stanju investicije, problemima s likvidnošću i odgođi učinaka investicije, donositi odgovarajuće programe i odluke. No pritom je važno razlikovati probleme s likvidnošću od strukturnih problema tvrtki, upozoravaju u Erste. U Podravskoj banci kratko odgovaraju.

Od reprogramiranja kredita koji su još u rujnu planirali u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, prema svemu sudeći neće biti ništa. Dio se kredita trebao reprogramirati kroz HBOR, ali je to u međuvremenu zaustavila financijska kriza. Državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Krešimir Kuterovac kaže da su već dogovoreni modeli, ali čeka se informacija s koliko će novca HBOR raspolagati u ovoj godini. Uvjeran je da će taj program zaživjeti.

No, Koraljka Perutka Fabijanić, voditeljica poslovnih komunikacija u HBOR-u, ne daje povoda za takvo što poručujući da ‘HBOR nije uspio pribaviti sredstva za tu namjenu te ne može preuzeti kredite od poslovnih banaka’.

A da im je voda došla do grla tvrde mnogi poljoprivrednici. U Hrvatskoj je danas prema Upisniku gotovo 186 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i gotovo su sva u kreditima. Sudeći prema podacima HNB-a, ukupna je zaduženost u djelatnosti poljoprivrede, šumarstva, lova i ribarstva do kraja rujna prošle godine bila 5,5 milijardi kuna (u 2007. ukupno je zaduženje bilo 4,1 milijardu kuna). Proizvođači mljeka u nešto su povoljnijem položaju, jer će cijena žitarica, kukuruza i ulja pasti, što će stočarima biti jeftiniji input. Ratari i svinjogojci, pak, iako ni stočari nisu imuni, već pomalo gube utrku s vremenom – kasne s kreditnim ratama ili ne uplaćuju poreze i doprinose. Iako banke nisu izravno odgovore, poljoprivrednicima već rastu kamate, sa sedam na gotovo deset posto, s tendencijom daljeg rasta.

U Raiffeisen banci kažu da očekuju nastavak usporavanja kreditiranja poljoprivrednika zbog poskupljenja kredita i njegova utjecaja na isplativost investicija u poljoprivredu te oslabljene kreditne sposobnosti pojedinih poljoprivrednika.

• Kad je riječ o reprogramiranju postojećih kreditnih zaduženja kod poljoprivrednika, banke kontinuirano reprogramiraju i produžuju razdoblje otplate kredita za klijente koji su suočeni s teškoćama pri otplati obveza prema banci – kažu u RBA.

Slično kažu i u Erste&Steiermärkische banci, čiji klijenti mogu realizirati investicijski kredit na rok od 10 godina, uz poček od dvije godine. Dosad je najveći interes za poljoprivrednim kreditima iskazan na području Bjelovarsko-bilogorske i Osječko-baranjske županije. Kad je riječ o broju klijenata fizičkih osoba koje se bave poljoprivrednim djelatnostima, u 2008. godini Erste im je odobrio 1.675 kredita, što iznosi 162,2 milijuna kuna.

U RBA dodaju da je potražnja za kreditima veća od mogućnosti banaka. U takvoj se situaciji neće linearno smanjivati dostupnost kredita svim klijentima, nego će se pojačano kontrolirati isplativost ‘graničnih’ grupa klijenata i djelatnosti, a posebno onih čija kreditna sposobnost ne jamči dugoročno uspješno poslovanje.

Svi bi morali kad-tad platiti poreze, ali uz godinu do dvije odgode i uvjet da se državi redovito plaća kamata jednaka prosječnoj kamatnoj stopi prema kojoj se država zadužuje. Vjerojatno će nekim poduzećima trebati reprogramirati dugove, ali pri tome valja voditi računa o tome da gotovo svako poduzeće, ako to želi, uvijek može naći dovoljno dobar razlog zbog kojega može zatražiti otpis ili reprogramiranje dijela dugova. Ključno je samo procijeniti je li riječ o trenutačnoj nelikvidnosti zbog poremećaja u financijskom sustavu, gubicima zbog neplaniranih događaja poput plinske krize ili o nagomilanim problemima čije se rješavanje godinama tražilo i odgadalo, pa je financijska kriza prouzročila njihovu kulminaciju.

To ovisi o planiranoj dinamici naplate poreznih prihoda i dospijeću obveza države, ali i o tome jesu li poduzeća iscrpila sve ostale raspoložive mogućnosti (re)financiranja. U sadašnjem situaciji izglednije da će se tereti reprograma dugova zadržati unutar realnog sektora, neizravno i stanovništva.

Jedini je pravedni reprogram horizontalna mjera uz jednake uvjete za sva poduzeća koja se državi obrate za pomoć. To znači da bi svi morali kad-tad platiti poreze, ali uz godinu do dvije odgode i uvjet da se državi redovito plaća kamata jednaka prosječnoj kamatnoj stopi prema kojoj se država zadužuje. Kamate bi poduzeća kao kod klasičnoga kredita plaćala dok ne otplate glavnicu duga. Tako bi se samo održavala likvidnost sustava. Država bi zaduživačem morala nadomjestiti smanjeni priljev poreznih prihoda, a poduzećima je u interesu da što prije vrate dug kako bi platila što manje kamata i usmjerila likvidnost u redovito poslovanje. Jedno je od mogućih rješenja i prijeboj potraživanja koja tvrtke u poslovima javne nabave imaju prema državi s onima koje država ima prema njima na osnovi poreza i ostalih natmeta. To da država uvjetno otpiše dugove, ima smisla ako se oproštena porezna sredstva ciljano usmjeri u produktivna ulaganja.

Jedan je od mogućih načina razlikovanja poduzeća koja su upala u teškoće zbog neočekivanih tržišnih i financijskih okolnosti od poduzeća kontinuiranih dužnika kontinuitet plaćanja poreza i doprinosa te visina duga. Veliku odgovornost tu ima i država, koja mora profesionalizirati upravljanje financijskim rizicima i podmirivati svoje obveze na vrijeme. Dugovi se mogu reprogramirati zdravim i strateški važnim poduzećima koja će oprost duga iskoristiti za ulaganja i nastavak profitabilnog poslovanja.

Moglo bi biti problema u cikličkim djelatnostima, za čijim proizvodima i uslugama vlada elastična potražnja. Hrvatski je problem trgovačka logika razmišljanja i malen realni sektor. Velik dio poduzeća nije zdrav jer restrukturniranje realnog sektora nikad nije provedeno zbog rata, nedostatka novca, nekompetentnosti, ali i drugih investicijskih prioriteta. Zato Hrvatska danas nema odgovarajuću disperziju rizika prema gospodarskim djelatnostima, pa nije dovoljno pripremljena ni za dobra vremena, a kamoli za loša.

Novca uvijek ima, samo je pitanje kolika mu je cijena. HBOR nije jedina institucija koja poduzećima može pozajmiti novac. Postoje i HAMAG, regionalne razvojne agencije, pretpristupni fondovi EU. No takve pozajmice nisu bezuvjetne, one traže realan razvojni plan poduzeća. Ako HBOR nema dovoljno novca, može pregovarati s ostalim domaćim agencijama radi podjele kreditnog rizika, može pregovarati i s međunarodnim institucijama poput EBRD-a ili EIB-a. Jedno je od mogućih rješenja za poduzeća u financijskim teškoćama i potraga za strateškim partnerom, što se može realizirati uz pomoć različitih poduzetničkih udrug. Nisu to jednostavna rješenja za pribavljanje kapitala, ali jesu alternativa smanjenu bankovnom kreditiranju.

Poduzećima koja već godinama posluju na rubu opstanka sigurno ne bi. Onim poduzećima koja ne mogu poslovati rentabilno dio dugova i tako će se otpisati u stečajnom postupku, što znači da će prestati raditi. Bez obzira na to koliko to možda zvuči strogo, krize su katkad dobre radi restrukturiranja gospodarstva, kad već nema dovoljno unutarnje i/ili vanjske snage da se restrukturiranje obavi u dobrim vremenima.

No, neće samo poljoprivreda ostati na suhom. U HBOR-u imaju jasan stav – u vrijeme krize i ograničene dostupnosti kapitala teško je razmatrati mogućnost produljenja rokova otplate i refinanciranja kredita. HBOR-ovi su krediti namijenjeni dugoročnim ulaganjima i nalaze se u različitim fazama otplate ili poček. Ne bude li sada financijske discipline, lako može doći do poremećaja koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, kažu u banci. Trenutačno razmatraju različite mogućnosti i modele kako bi svojom potporom umanjili utjecaj krize i osigurali dovoljno novca za kreditiranje poduzeća, poručuju iz HBOR-a.

Očajni poslodavci pokušavaju Vladi natjerati da izvuče glavu iz pijeska. Sve što su zasad uspjeli jest nagovoriti je da se u svibnju zaduži u inozemstvu i tako poduzetnicima ostavi barem mrvice.