Nakon izvršne ‘Američke ljepote’ Mendes je imao nekoliko zapaženih ostvarenja koja nisu uspjela dosegnuti kvalitetu i popularnost spomenutog filma. ‘Put uništenja’ i ‘Gusteri’ bili su dobro izrađeni i osmišljeni filmovi, no manjkala im je oštrica, ona dodana vrijednost koja umjetničko djelo čini remek-djelom. Situacija s ‘Putom oslobođenja’ još je zamagljenija jer tu više i nije jasno što Mendes filmom točno želi reći. Kreativno se vratio pozadini koju najbolje poznaje, američkoj provinciji, ovaj put u zlatnom periodu 60-ih godina prošlog stoljeća. Prvi je minus u odnosu na uspješnicu izostanak istinski karizmatičnog i vrhunskog glumca kakav je bio Spacey u korist anemičnog i uvijek istog DiCaprija, koji uvijek glumi da glumi. Već ovječena Zlatnim globusom, Kate Winslet pak varira od izvršne glume do krajnje forsiranog, i to uglavnom kad je u temperamentnoj interakciji s DiCapriom, što, vjerovatno, i objašnjava oscilacije.
Nema sumnje da je ‘Put oslobođenja’ pretenciozan film koji se olako laća inače pikave tematike brača. Malo ih je koji su to uspjeli zaista maestralno obraditi, a upravo je Mendes među njima. No nije dobro ni tjerati cara do duvara, jedanput je bilo doista. Osnovni je problem izostanak prave priče i scenarijskog opravdanja kraja, koji zato ostaje visjeti negdje u zraku i čeka svoju fabularnu verifikaciju, odnosno jednostavnije – uvjerljivost. Film je zamišljen kao niz sličica iz bračnog života naoko vrlo uspješnog mladog para koji se ubrzano raspada na vrlo ružan i teško probavljiv način.
