Amerikanci, a jednako i ostatak svijeta, projiciraju svoje (političke) želje u Baracka Obamu ne očekujući da će išta morati dati ili učiniti zauzvrat.
Sa svakoga novinskoga kioska gleda me Obama, Obama i opet Obama. Izlozi knjižara ostavljaju dojam da i ne postoje druge knjige osim Obaminih i onih o Obami. I javna i privatne televizije nastoje dočarati dojam i povijesni značaj inauguracijske svećanosti novoga američkog predsjednika. Prije i poslije inauguracije održavaju se tribine i televizijske debate u kojima intelektualna elita raspravlja što će nam donijeti Obamin mandat. Zapravo ne mandat, više se to predstavlja kao Obamina era. I sve se to ne događa u Washingtonu, već u Parizu, u Francuskoj, zemlji koja već desetljećima njeguje i predvodi europski anti-amerikanizam i u pravilu je kritična prema svim američkim predsjednicima. Ali Obama?! Obama kao da nije predsjednik, i to američki. Od njega se očekuje da bude mesija.
Nikad dosad ni od jednog predsjednika, ni od jednog čovjeka, nije se očekivalo više nego što se očekuje od Baracka Obame. A malokad dosad neki je američki predsjednik preuzeo zemlju u okolnostima težim, ili ako hoćete izazovnijim, od okolnosti u kojima Barack Obama preuzima vođenje SAD-a. Dakle, čak je i ameroskeptična Francuska u totalnoj obamamani. Dan prije inauguracije na frankofonoj televizijskoj mreži Tele 5, u debati uglednih intelektualaca, sa-svim se ozbiljno razmatra pitanje bi li bilo rata u bivšoj Jugoslaviji da je tad u Bijelom kući bio Barack Obama. Nekoliko dana ranije, na jednom novinarskom kolokviju u Mentonu u južnoj Francuskoj ugledna egipatsko-palestinska novinarka, po defaultu vrlo antiamerički orijentirana, s velikim me žarom uvjerava da će nakon Obama dolaska u Bijelu kuću sve biti drukčije. Jer on je sasvim drukčiji od Busha, i demokrati su sasvim drukčiji od republikanaca, to su ljudi koji neće dopustiti ubijanje, tumači mi ona s mnogo žara. Da joj kažem da je put unilateralnim američkim vojnim intervencijama otvorila upravo demokratska, Clintonova administracija, a Bushova samo preuzela štafetnu palicu? Da su to isti ljudi koji će odsad biti u Obaminoj administraciji? Da sam to osobno podržavala, jer sam tu politiku smatrala ipak pravednijom od ne-funkcionalnog i neefikasnog UN-a koji troši tudi novac da bi podržavao regionalne silnike? Da joj kažem da je nakon pokolja u Ruandi na konferenciji za prikupljanje humanitarne pomoći za preživjele tadašnja Clintonova ambasadorica za ljudska prava Geraldine Ferrero hladno odburila: ‘Ne vidim gdje je tu američki nacionalni interes!’ Čemu kvariti iluziju, koja je očito potrebna cijelome svijetu?