Svoje glasnogovornike imaju ne samo institucije i tvrtke nego i poznati pojedinci, posebice zvijezde šoubiznisa i političari. Glasnogovornici su obično vršni poznatelji medija, sposobni, komunikativni i dobro obrazovani stručnjaci za odnose s javnošću. Nerijetko su to bivši novinari, s obzirom na to da im novinarsko iskustvo pruža golemu prednost. U njihovu se izboru nerijetko pazi i na kultiviran izgled i držanje jer njihova pojavnost također šalje poruku, posebice na televiziji, gdje se više gleda negoli sluša. Neki postaju i prave zvijezde, dostižući popularnošću i svoje šefove. Sjetimo se samo Jamesa Rubina, glasnogovornika Bijele kuće u doba Billa Clintona, ili Florence Hartmann, glasnogovornice glavne tužiteljice Haškog suda Carle del Ponte.
Istinski profesionalci u ovom poslu zarađuju poput vrhunskih menadžera, a nerijetki su i pravi transferi, koje prate pozamašni ugovori. I u Hrvatskoj postoje glasnogovorničke zvijezde iako profesija odnosa s javnošću kod nas ima relativno kratku povijest. O tome svjedoči i činjenica da se upravo glasnogovorništvo često poistovjećuje s odnosima s javnošću iako je ono samo jedan aspekt njihova djelovanja.
Glasnogovornici su, zapravo, najčešće istureni članovi tima za odnose s javnošću. Oni češće od ostalih istupaju u javnosti, prenose mišljenja i poruke institucije, tvrtke ili pojedinca kojeg zastupaju. U većim institucijama lansiraju u javnost ono što je prethodno osmišljeno i cijeli tim, i to u korist svoga pretpostavljenog. U manjim organizacijama glasnogovornik je i jedina osoba koja se bavi odnosima s javnošću. U svakom slučaju, njihova je temeljna zadaća: informirati, predstavljati, zastupati i posredovati. Budući da imaju legitimitet predstavljanja i zastupanja određenog subjekta, u očima javnosti imaju i kredibilitet. Citira ih se, njihove su poruke važne, oni govore ono što njihovi šefovi misle (ili bi trebali misliti) i stoga su relevantni, a tako i važni u javnosti.
Budući da bi po svome zvanju trebali biti vršni stručnjaci za komuniciranje i odnose s javnošću, oni pomažu svojim nadređenima da bolje komuniciraju s okruženjem, da imaju kvalitetnije odnose s javnošću, a prije svega s novinarima. Oni ih pritom, poput odvjetnika, predstavljaju i zastupaju. Istupaju u njihovo ime štiteći ih od, često pretjerano radoznalih, novinara i omogućuju im da samo ‘dobro upakirane’ poruke i izjave dospiju u medije. Oni tako istodobno posreduju između javnosti i subjekta koji zastupaju, omogućujući i jednima i drugima da ostvare maksimum svojih želja.
Radni dan glasnogovornika ne svodi se samo na njihove javne istupe. Oni funkcioniraju poput svih ostalih djelatnika za odnose s javnošću, a uz to imaju i dodatnu obvezu prezentacije, odnosno javnog nastupanja. U SAD-u, prema nekim istraživanjima, gotovo 50 posto svoga radnog vremena glasnogovornik utroši na odgovaranje na novinarska pitanja, 25 posto na prikupljanje informacija, analize i redovite aktivnosti.
Iako je prva agencija za odnose s javnošću (Osj) u svijetu The Publicity Bureau otvorena u Bostonu davne 1900., u Hrvatskoj se agencije za odnose s javnošću počinju otvarati tek u 90-im godinama prošlog stoljeća. Danas ih posluje 20-ak, a najviše ih je osnovano početkom ovog stoljeća. Tek se manji dio hrvatskih agencija bavi isključivo poslovima Osj-a u užem smislu te riječi, tako da se teško može govoriti o užoj specijaliziranosti za pojedina područja djelovanja (npr. estrada, telekomunikacije, prehrambena industrija, financije i sl.). Razlog tomu relativno je malo tržište, na kojem se još ne može provesti takav oblik specijalizacije.