Aronofsky se proslavio Rekvijemom za snove, filmom solidnog odjeka koji je svoju popularnost više dugovao svježini neovisne ere nego realnoj vrijednosti. Nije to bio loš film, no nije bio ni izvanredan. Nakon dugih godina tišine i samozatajnosti vratio se u stilu, filmom Hrvač. I dobro da jest. Umjesto hiperproduktivnosti i želje za kapitaliziranjem na stvorenom imenu Aronofsky je uz tek jednu zanemarivu postaju stigao do iznimnog ostvarenja. Hrvač je stilom klasično niskobudžetno djelo s naglaskom na svim bitnim notama, bez trunke forsiranja osjećaja ili situacija, težnje da se svidi ili neopravdane patetike. Redateljev zadatak bio je utoliko teži s obzirom na to da je Sylvester Stallone okupirao nišu ostalih razbijaca koji nešto dokazuju. No umjesto da prati utru stazu, redatelj se odlučio za dirljivu priču o ishlapjelu hrvatu, kečeru točnije, koji izvan ringa nema apsolutno ništa od života.
Sjajan u svojoj estetici ružnog, pažljivo balansirajući između ruganja i poštovanja, prikazuje Randyja Robinsona Rama kao nježnog snagatora koji svu svrhu, smisao i sreću nalazi u mazohističkim rituelima svijeta američkog hrvanja, jednog od besmislenijih sportova na svijetu. Star i pregažen vremenom, Ram u odsudnom trenutku shvaća da je stvarni život mnogo bolniji od nemilosrdnog bacaanja i ozljedivanja u ringu, koji nakon svega nude samo najobičniju namještajku za rulju upitne inteligencije. Za Rourkeovu ulogu već se šuška o nominaciji za Oscara, i s punim pravom, jer je doista fenomenalan. Uza svu redateljsku vještinu i inspiraciju Aronofskoga, bez upravo takva Rourkea film ne bi imao ni pola svoga šarma i dirljivosti.
