Da bi se doista shvatilo što se događa i koliko je veliko licemjerje svijeta, nisu dovoljne samo vijesti, u Izrael i Palestinu jednostavno treba otići. Kad bi u ratovima koje se vodilo prošlog stoljeća omjer poginulih na dvije sukobljene strane došao do jedan prema sto, civilizirani bi svijet bez previše dvojbi proglasio da je riječ o genocidu. Ako bi još pritom među onih što žrtava čak polovica bila djeca i žene, uobičajeno bi navedenom terminu dodano još nekoliko kao što su ‘zločin’ ili ‘zvjerstvo’. No sudeći prema ratu koji se već treći tjedan vodi u pojasu Gaze, svijet ili više nije civiliziran ili se stubokom promijenio.
Izraelska vojna ekspedicija na Gazu u kojoj je živote s palestinske strane izgubilo otprilike tisuću ljudi, a s druge 13 (većina vojnika poginulih od ‘prijateljske vatre’ svojih kolega), stoga je sramotna mrlja na licu uljudenoga čovječanstva. I da ne bi bilo zabune, pritom se ne misli samo na stotine tona bombi kojima izraelska vojska zasipa Gazu, a ni na 20-ak raketa na dan koje tamošnji Hamas ispaljuje na južne gradove židovske države. Uz pobrojene žrtve i razaranja one su samo posljedica mnogo kompleksnijih odnosa koji već 60 godina vladaju tim nesretnim kutkom Bliskog istoka.
Za istinsko razumijevanje te problematike, osim samog interesa i informiranosti koja proizlazi iz slušanja vijesti i čitanja knjiga napisanih na tu temu, u Izrael i Palestinu jednostavno treba otići. Prašina u nosu i ispod noktiju, krikovi žrtava i krv posvuda uspomene su na Gazu koje čovjeka ne ostavljaju ravnodušnim. I zauvijek ga promijene te uspomene na najveći zatvor na svijetu u kojem život vrijedi manje od svakog metka koji može doletjeti iza prvog ugla. Možda upravo zbog toga, ali i niza prijašnjih iskustava, svijet ne reagira onako kako bi trebao.
Među posljednjim vijestima dobivenima prije pisanja ovog teksta bila je i ona da je Vijeće sigurnosti UN-a pružilo potporu glavnom tajniku iste organizacije Ban Ki-moonu za njegovu sedmodnevnu turneju po Bliskom istoku. Kao veliku novost pritom se prezentira da je potporu pružio čak i SAD, koji je još prošli tjedan bio protiv rezolucije o prestanku rata. Punu potporu? Dok ljudi svakodnevno ginu, UN tako po tko zna koji puta površnim i slabim reakcijama dokazuje svoju nesposobnost. Primjer Ruande, gdje je u genocidu 1994. u samo sto dana ubijeno gotovo milijun ljudi, također pamtimo po UN-ovoj potpori mirovnoj inicijativi. Nipošto po akciji.
Interesantno u svemu jest i to da će Ban Ki-moon na svojoj turneji razgovarati s čelnicima Izraela, Egipta, Jordana, Sirije, Libanona, Turske i s palestinskim vodstvom na Zapadnoj obali. Ondje će ga dočekati Mahmud Abas, vođa Hamasu suprotstavljenog Fataha i predsjednik palestinske samouprave kojemu je mandat istekao 9. siječnja, ali unatoč tomu i dalje neometano vlada. Na koji način, najbolje potvrđuje to što je prvih dana rata u Gazi na Zapadnoj obali zabranio demonstracije potpore svojim napadnutim sunarodnjacima. Ban Ki-moon je Gazu i posjet tom području izbacio iz svog programa. Ondje, naime, vlada Hamas, koji je pobijedio na izborima 2006., a godinu poslije u oružanom sukobu i preuzeo vlast, pritom protjeravši Abasa. Hamas je uza sve to još i na listi terorističkih organizacija SAD-a i EU, iako nikad u svojoj povijesti nije djelovao na tim područjima.
