Home / Biznis i politika / Rusko-ukrajinski sukob u vezi s dostavom plina

Rusko-ukrajinski sukob u vezi s dostavom plina

Premda je stajalište EU još prije par dana bilo da se neće miješati u ‘bilateralni sukob u vezi s dostavom i cijenom plina’ između Rusije i Ukrajine, nakon prekida ili znatnog smanjenja dotoka plina, ipak se traži hitni sastanak s Putinom.

Još u ponedjeljak hrvatsku su javnost odgovorni iz Ine uvjeravali da Hrvatska neće imati većih problema zbog ‘plinskog’ sukoba između Rusije i Ukrajine, da imamo dovoljno zaliha, a isporuka je smanjena tek za sedam posto. U ponedjeljak posljednje isporuka je, međutim, smanjena 18 posto, a u utorak je stigla vijest da je isporuka ruskog plina, koji sudjeluje s 40 posto u hrvatskoj ukupnoj potrošnji i dolazi nam u potpunosti preko Ukrajine, posve obustavljena, pa onda tijekom dana opet uspostavljena, ali tek 15 do 30 posto dogovorene količine. Osim Hrvatskoj, opskrba plina obustavljena ili smanjena u cijeloj Srednjoj i Južnoj Europi. S obzirom na zalihe, svoju proizvodnju i redukcije, za sada za velike potrošače, Hrvatska može s ovakvom isporukom izdržati dvadesetak dana. Situacija je mnogo alarmantnija u BiH i Makedoniji, a bez plina je ostala i Srbija. Koliko će takva situacija trajati nitko još ne zna, premda je ovih dana vrlo intenzivna veza na relaciji EU – Putin-Gazprom.

Iako se natezanje Rusije i Ukrajine u vezi s dostavom plina i njegovom cijenom svakog siječnja posljednjih godina ponavlja redovitošću međunarodnoga sportskog natjecanja, ove godine poprimilo dramatične razmjere. Dakle, počevši od prvi siječnja, Rusija je ponovno zatvorila ventile plina Ukrajini, objasnivši to nepostizanjem dogovora u vezi s isplatom duga do 31. prosinca prošle godine. Nezgoda je ‘samo’ u tome što je Ukrajina ključna tranzitna zemlja za plin prema Europi. Točnije, nekih 80 posto ruskog plina teče ukrajinskim venama prema europskom srcu.

Tehnički gledano, ruski plinski div Gazprom tvrdi da Ukrajina duguje 600 milijuna dolara za plin, dok ovi, pak, stvar ne vide tako. Daljnja analiza preljeva se iz čisto ekonomskog u političko i pokazuje da Rusiji više ne pada na pamet Ukrajini prodavati superjeftini plin nakon što su ona odlučila da joj Rusija više nije simpatična i da je našla nove prijatelje na Zapadu. Ipak, plin bi i dalje diskontno kupovala, po cijeni od 235 dolara na tisuću kubičnih metara plina, za koje, inače, Europska unija plaća 500 dolara. Mnoga izvješća sugeriraju prljavu političku igru ‘carstva zla’ koje opet želi podjarmiti Istočnu Europu, no stvar je složenija.

Na početku ovogodišnjeg sukoba Rusija je bila voljna Ukrajina prodati plin po cijeni od 250 dolara, ali i to je Ukrajini, koja osim toplih želja očito nije dobila ništa konkretno od svojih novih zapadnih prijatelja, bilo preskuplo. Nakon upornog inzistiranja Ukrajine na takvoj cijeni, plinski monopolisti, u skladu s fundamentima kapitalističke ekonomije, odlučili su da je nova cijena 418 dolara, dakle, znatno viša od početne a opet niža od europske. Kako međusobno naguravanje traje, tako i tražene cijene skakuju pa je trenutačni ruski zahtjev 450 dolara s tendencijom rasta. S druge strane, Ukrajina je odgovorila dizanjem tranzitne naknade za 15 posto, iako, tvrdi ruska strana, postojeći ugovor Ukrajini obvezuje do 2010.

U nemogućnosti da adekvatno odgovori na zahtjev ventila, Ukrajina koristi jedini preostali korak, kradu tuđeg plina koji kola plinovodom na njezinu teritoriju, tvrdeći da je riječ o padu tlaka u plinovodu, iako je vjerojatnije riječ o pokušaju internacionalizacije spora i uvlačenju Europske unije na svoju stranu, što joj načelno i uspjeva jer EU, premda je izjavio da se ne želi miješati u bilateralni sukob, ispotila ipak krivi Rusiju za ‘drsko’ zahtijevanje više novca za smiješno jeftin plin. Stari je argument da Rusija koristi svoje bogatstvo resursa za ostvarivanje političkih ciljeva, dosad neviden (?) scenarij u povijesti. Doduše, Unijina gluhonijemost u slučaju kad jedna njena članica koristi svoje članstvo za pritisak na drugu zemlju nečlanicu dovoljno govori o vjerodostojnosti takvih tvrdnji. Sve je pitanje gledišta, očito.

Riječi i gledišta, međutim, slabo pomažu kad se radijatori ohlade a vani je minus deset. Europska unija oko petine svojih ‘plinskih’ potreba nami- ruje spornim plinovodom. Drugih plinovoda, naravno, ima, ali trenutačno nemaju kapacitet ravan ukrajinskome. Prema mišljenju stručnjaka, Ukrajina je uskladištila dovoljnu količinu plina da izdrži rusku kanticu, no vrijeme je neugodno na ruskoj strani. Svaka se zaliha mora jednom iscrpiti, a Gazprom je najveći proizvođač plina na svijetu i usto ubrzano radi na širenju zaobilaznih pravaca, čime bi Ukrajina mogla u bližoj budućnosti ostati posve usamljena u svojoj hladnoći. Sjeverni i Južni tok, prvi prema Njemačkoj drugi kroz Bugarsku, u širokom luku zaobilaze Ukrajinu.

Globalna je kriza u Federaciji BiH bez posla već ostavila oko 1.000 radnika u tekstilnoj, građevinskoj i automobilskoj industriji, a broj otpuštenih stalno se povećava. ASA Holding je među prvim kompanijama koja određenom broju radnika koji nisu u stalnom radnom odnosu nije produljila ugovor o radu. Zbog ukinjanja montaže automobila, petorica radnika sarajevskog Volkswagenova zaposlenih na određeno vrijeme dobili su otkaz, a bez posla će ostati i 50 do 60 zaposlenih na neodređeno vrijeme. Uprava Volkswagenova Sarajevo planira do polovine ove godine odašiljati oko 390 radnika na poslu zadržati njih 320.

Drvena industrija također je počela gasiti svoje pogone, pa je više od dvije stotine radnika zaposlenih u oko 20 pilana na području općina Gračanica i Doboj Istok ostalo bez posla. Radnike otpušta i Prevent – jedna od najjačih ovdašnjih kompanija. U siječnju će na prinudan odmor i 150 radnika mostarskog Aluminija, koji će nakon višegodišnjega uspješnog poslovanja, prvi put poslovnu godinu zaključiti s gubitkom. U tom će se kombinatu od 1. siječnja 2009. proizvodnja smanjiti 25 posto, a to će imati nesagledne posljedice u oblasti prerade aluminija u BiH, jer pokreće lavinu smarnjenja proizvodnje i otpuštanja radnika širom zemlje. Situacija je krajnje alarmantna. Ne bude li dovoljnih količina sировine iz Mostara, bit će neizvjesna sudbina više od 600 radnika u tvrtkama koje prerađuju aluminij.