Nakon Moulin Rougea i Romea i Julije, nije moglo biti dobro. Doduše, teško je moglo biti i gore. Poslije zagraničnih slikovnica i uza silni trud da bude nekonvencionalan, Baz Luhrmann odlučio se tobože uozbiljiti, iako je svejedno zapravo snimio bajkicu. Prvo, jedan kviz. Kako se zove film u kojem imate jednu jako finu bijelu damicu, ona završi prateći muža u daleku postoškoj duh. Evo pomoći za one sporije – pritom se zaljubi u pustolovnu mačo-muškarčicu koju ne drži mjesto. Moja Afrika? Ne, Australija.
Drugo, naslov je stvarno pompozan, jer sugerira nekakav presjek Australije kao države s pogledom u jedan od prijelomnih trenutaka njene povijesti. To, naravno, nije slučaj, film je sladunjava romansa najšablonskijeg epsko-povijesnog spektakla, koji, osim trajanjem, ne postiže željenu epičnost.
Ne postiže zapravo ništa. Mnogi su zamijetili i vrlo lošu, gotovo početničku montažu u kojoj je prvi dio debelo preražvučen, tako da drugi, situiran u Drugome svjetskom ratu, dolazi naglo i odjednom, a tako i odlazi. Iako traje gotovo tri sata, film se gledatelja uopće ne doimlje kao radnja koja pokriva dugo vremensko razdoblje, što je velik neuspjeh u takvu žanru. Kič je strašan, njegova bajkovitost naporna i računalno generirana, dok od same priče ne ostaje nemo.
Osim toga, laviranje između stripovske zagraničnosti i krajnje ozbiljnosti očajno je izvedeno i samo zbunjuje gledatelja, vjerojatno koliko i samog Luhrmana. Činjenica da su vlasti otimale aboridžinsku djecu roditeljima kako bi ih ‘predogojile’, ovim je filmom obezvrijedena i pretvorena tek u nekakvu zanimljivu podlogu za ljigavu romansicu, umjesto da konačno u australskoj svijesti dobije mjesto koje zaslužuje – krajnje perversnog i užasnog zločina.
