Najveći problem u Hrvatskoj bit će odustati od dogmi da tržište sve može samo riješiti

Bankari su zaredali s različitim akcijama da bi privukli novu štednju građana. To će i iduće godine biti njihova temeljna zadaća, pa nije izgledno smanjenje kamata na štednju.

Nikad nam nije trebalo toliko mnogo domaćega kapitala i domaća štednja – za štednju i štedište u najgore moguće vrijeme. Najveći je neprijatelj dohodaka, posredno i štednje, inflacija, posebno kad rast cijena ne prati rast plaća. Prema složnoj preporuci svih ekonomista kod nas plaće nisu pratile rast cijena da ne bi za sobom povukle inflatornu spiralu. Iako je inflacija pri kraju godine usporila zbog visokog prijenosa iz prošle godine i iznimno visoke inflacije u kolovozu, godišnja će inflacija ove godine biti čak 6,2 posto. Posljedice? Ove godine uopće nije bilo rasta realnog rasploživog dohotka, koji je još lani bio sedam posto. Ako ne raste dohodak, nema iz čega rasti ni štednja. To je jedna loša vijest.

Druga je jednako loša. Naime, svi će se, a posebno država i poduzeća, morati refinancirati na domaćem tržištu, jer inozemnoga (i skuplje ga!) kapitala jednostavno neće biti. Guverner Rohatinski pretpostavlja da banke neće imati problema s refinanciranjem kod svojih inozemnih vlasnika. Od 11 milijardi eura, koliko nam obveza iduće godine stiže na naplatu, to je četiri milijarde manje. Guverner procjenjuje da ćemo iz inozemstva iduće godine dobiti 20-ak posto kredita manje (10 umjesto 12 milijardi eura), no kad se od toga odbiju otplate pristigle glavnice i kamata, neto kreditno financiranje doslovno će se stanjiti – s četiri na samo milijardu eura.

Budući da su sve velike kompanije već privatizirane i nema se što prodati, mršav će biti i kapitalni račun platne bilance, koji će se prepoloviti s lanjske tri na samo milijardu i pol kuna. Zbog pada narudžbi i izvoza morat će se uložiti dodatan novac da se smanji deficit na računu platne bilance, a za to će trebati još otprilike 1,5 milijardi eura. Sve će to utjecati na likvidnost finansijskog sektora, ali i na devizne pričuve (sada su otprilike osam milijardi eura), koje će HNB dijelom vjerojatno morati iskoristiti da podeblja likvidnost sustava.

Banke pak zbog visoke kapitaliziranosti (prosječna je adekvatnost kapitala 15 posto) neće ulaziti u dokapitalizaciju, no dobra je vijest da inozemni vlasnici vjerojatno neće iznositi dobit ni višak kapitala. Rohatinski računa da će se rast kredita iduće godine prepoloviti – sa 16 na samo osam posto. I to uglavnom iz domaćih izvora, iz kojih treba stvoriti 30-ak milijardi kuna. Od toga će država pojesti otprilike pet milijardi, pa za ostale sektore, dakle i za poduzeća, ostaje 25 milijardi. Zato nema alternative nego – štedjeti, poručuje guverner.

Bankari su ga, očito, poslušali, pa su zaredali s različitim akcijama da bi višim kamatama privukli novu štednju. ‘Poštovite se brige o novcu’, ‘Matematika odlične štednje’, ‘Tko štedi, zlatno mu se piše’, ‘Posebna ponuda oročene štednje u tijeku’, ‘Dnevno svježe kamate’ neki su od maštovitih naziva bankarskih kampanja kojima potiču priljev svježe štednje u banke. Prema podacima iz nekih banka, ali i prema HNB-ovim skupnim podacima, isplatilo im se. Od kolovozna prošle godine do ovogodišnjeg kolovoza ukupna je štednja građana porasla 12-ak milijardi kuna, odnosno nešto manje od 10 posto.

Gotovo dvostruko više od toga, čak 19 posto, u prvih devet mjeseci ove godine porasla je štednja stanovništva u Hypo-Alpe-Adria banci, dosegnuvši 5,61 milijardu kuna. U strukturi štednje s 80 posto dominiraju depoziti u eurima, no u posljednje je vrijeme, kažu, primjetan trend rasta kunskih depozita. Prema ročnosti su najzastupljeniji dugoročni devizni depoziti, koji čine 56 posto svih oročenih depozita. U tijeku su čak dvije akcije: Zlatna štednja, kombinacija oročene štednje i Mastercarda (na dar), nudi kamate od 4,13 do 6,16 posto, ovisno o iznosu, valuti i roku oročenja; Dnevno svježe kamate akcija su za kratkoročne depozite u kunama, eurima i dolarima s rokom oročenja od jednog do tri mjeseca uza smanjene minimalne iznose oročenja. Kolike će kamate biti u 2009., u banci ne žele precizirati, kažu samo da će ovisiti o kretanjima na tržištu.

U Erste&Steiermärkische banci kažu da su depoziti u 11 mjeseci ove godine porasli 10 posto, s 15,7 na 17,3 milijarde kuna. Rasli su uglavnom devizni depoziti koji u strukturi portfelja čine 65 posto, 25 je posto kunsko štednja, a ostatak su kune uz valutnu klauzulu. Iako štednja raste, banka je u listopadu povećala kamate za novu oročenu štednju, i to 22 posto za klijente banke, odnosno 15 posto za ostale.

U PBZ-u građani također najviše štede u stranoj valuti, čak je 71 posto u eurima, a 24 posto u kunama. U tijeku je akcijska ponuda kamata na štednju u eurima uz fiksne kamate od 2,30 do 6,40 posto. Sa štednjom PBZ kuna plus može se zaraditi i do 7,25 posto. Na kraju trećeg tromjesečja ukupna je štednja građana u banci premašila 29 milijardi kuna. Mnoge druge banke, ako i nemaju akcijske kamate, nude dodatne bonuse na štednju, pa kad se sve zbroji i oduzme, i uz pretpostavku inflacije u 2009. od 3,5 posto, s trenutačnim je kamatama štednja, za one koji imaju višak novca, isplativa.

O prognozama kretanja kamata bankari ne rado govore. No Zdeslav Šantić, analitičar Raiffeisen banke, kaže da će privlačenje depozita iduće godine biti njihova temeljna zadaća, pa nije izgledno smanjenje kamata na štednju. U uvjetima ekonomske stagnacije štednja bi mogla porasti između pet i 10 posto, s tendencijom za državanja visokih kamata (vjerovatno i onda ako se spuste kamate na kredite, što je kao mogućnost najavio direktor HUB-a Zoran Bohaček). No bankari uglavnom računaju na štednju građana, zbog čega su na njih i usmjerene sve akcije. Šantić kaže da je to zato što će poduzeća težiti minimumu za održavanje obrtnog kapitala, bez zaliha financijske imovine. Sav višak novca treba im za vraćanje golemih obveza, ‘teških’ više od četiri milijarde eura.

Najveći problem u Hrvatskoj bit će odustati od dogmi da tržište sve može samo riješiti rješenje. Kad su ljudi izgubili imovinu, vrijednosnice, kada gube posao, financijska budućnost postaje nesigurna. Potrošači se ne odlučuju na kupnju. Ako su planirali i ako je bilo normalno da iduće godine promijene auto, kućanske aparate, kupe novo odijelo ili nešto treće, zbog financijske nesigurnosti oni će to odložiti za bolje, iduće razdoblje. Zbog toga se smanjuje potražnja za proizvodima i uslugama vezanim uz te proizvode.

Da bi povećale potražnju, vlasti ‘guraju’ besplatni novac (kamate od jedan posto gotovo su besplatne) investitorima. Međutim, investitori ne znaju u što investirati jer potrošači ne kupuju. Tako dolazi do ‘smrznute ekonomije’. Nitko se ne miče. Pokretanje gospodarstva u takvoj situaciji traži od politike malo više od uporabe standardnih mjera.

Osim toga, ljudi i politike koji su nas doveli u tu krizu ne mogu nas iz nje izvući. Iz dva razloga. Prvo, zato što su oni uglavnom izrasli u postojećem modelu, koji je doveo do krize i za druge modele nisu sposobni. Drugi je razlog što svaka promjena pogoršava njihov relativni ekonomski položaj. Brzo rješenje krize, znači da će im se situacija brzo pogoršati iako bi se većini poboljšala. Dugoročna kriza znači dugoročno, doduše malo slabije, zadržavanje postojećeg položaja.

U Hrvatskoj su banke u rukama stranog kapitala, vrlo je malo vjerojatno da će imati sluha za potrebe hrvatskoga gospodarstva, jer njih zanima samo profit i Hrvatska im nije previše važna za poslovanje. Misliš li da bi u tom slučaju vlast trebala intervenirati u korist svojih građana? Narod je uvijek u pravu. Ali strane banke su došle u Hrvatsku zbog profita, a ne zbog razvoja hrvatskoga gospodarstva i društva. Naravno da i one ostvaruju veće profite ako se domaće gospodarstvo brže razvija. Budući da razvoj gospodarstva ovisi o politici i ponašanju svih banaka koje imaju različite politike, svaka se banka naposljetku brine samo za sebe. Ali to je i normalno i legitimno.

Za razvoj hrvatskoga društva i gospodarstva zadužena je hrvatska Vlada i ona treba kreirati mjere ekonomske i socijalne politike kako bi se to i ostvarilo. Ona treba odrediti uvjete poslovanja svih subjekata pa tako i banaka. Zato imamo monetarni suverenitet. Međutim, ako je suditi prema iskustvu od nastanka samostalne i suverene Hrvatske, hrvatska politika stidljivo koristi hrvatski suverenitet. Više je usmjeren na vanjske savjete, nego na nacionalne interese. Hrvatska im je važna dok ostvaruju profite. U slučaju gubitaka, sudbina hrvatskih štedišta vjerojatno će biti prepuštena hrvatskim poreznim obveznicima. Pobornici prodaje hrvatskih banaka predvidjeli su tu ‘sitnicu’.

Probleme u hrvatskoj banci neće sanirati središnja banka odakle banka dolazi (Italija, Austrija, itd.) nego Hrvatska narodna banka ili hrvatski građani. Pobornici prodaje banaka strancima vjerovali su u savršen sustav liberalizacije i internacionalizacije poslovanja. Ovako može ispasti – profiti strancima, nama gubici. Kako god bilo, vlast se uvijek mora brinuti o vlastitim građanima i u promijenjenim okolnostima mora mijenjati i politiku.

Prijevoznici su zahvaljujući propisi CEMT-a bili primorani u roku četiri godine dvaput obnavljati svoj vozni park. Sada kad prijevoznike prve pogađa recesija manjim brojem prijevoza za 30 do 50 posto i kada im država jamačno neće pomoći u subvenciji kupnje vozila, mnogi će doći u poziciju da im banke plijene vozila za koja su dali velik novac već u prvom krugu nabave EURO 3 vozila. Što bi Vlada trebala učiniti kako bi olakšala poslovanje prijevoznicima, koji kao izvoznici prijevoznih usluga pridonose u proračun RH između sedam i devet posto. Bi li im trebala priznati status izvoznika s obzirom na to da međunarodni prijevoznici 80 posto svoga poslovanja ostvaruju kroz devizni priljev?

U kriznim situacijama treba prije svega braniti nacionalne interese: cjelovitost teritorija, sigurnost, stabilnost, neovisnost i suverenitet. Isto tako treba sačuvati vlastito društvo i vlastito gospodarstvo, kako bismo se, kad se gospodarski trendovi okrenu u pozitivnom smjeru, bili spremni odmah uključiti u njih. Zbog toga je u situaciji razvoja krize potrebno promijeniti pristup gospodarskoj, odnosno sektorskoj politici. Potrebna je izrazitija uloga ‘vidljive’ ruke države.

Više nego ikad važno je napraviti popis proizvodnih resursa i procijeniti troškova njihova održavanja u krizi i njihove potencijale i njihovu korisnost za izlaz iz krize. Svaki proizvodni resurs u vlasništvu rezidenta nacionalni je resurs bez obzira bio on u privatnom ili državnom vlasništvu. I država se mora o svima podjednako brinuti u skladu s njihovom važnošću za nacionalne interese.

U slučaju prijevoznika, kao i u slučaju drugih djelatnosti, važna je prijevoznika interesna organiziranost, zajedničko definiranje ciljeva i zahtjeva prema Vladi. Zahtjev prema Vladi treba sadržavati i elemente prepoznatljivosti nacionalnog interesa u sklopu interesa ‘privatnog’. Prema tome mišljenju, taj zahtjev treba imati u jednom dijelu izgled ‘fizibiliti’ studije, odnosno, dugoročne opravdanosti pomoći prijevoznicima. Također, Vladi treba ponuditi različite načine na koje ta pomoć može biti organizirana. Jedan od oblika može biti i priznavanje statusa izvoznika za dio prihoda koji se ostvaruju kroz usluge u vanjskom gospodarstvu prometu.