Home / Biznis i politika / Piše: Višnja Starešina

Piše: Višnja Starešina

Bila je to ležerna godina u kojoj se malo biralo, malo čekalo goste i išlo u goste, malo prihvaćalo europske zakone… Jesen se s ubojstvima u centru Zagreba i skorašnjom krizom pobrinula za razbijanje uhodane kolotečine.

Novu smo 2008. počeli s novom vladom. Zapravo sa starom, ali uz nova koalička pojačanja iz HSS-a, HSLS-a i SDSS-a. Isti su ostali i strateški ciljevi: dobiti pozivnicu za NATO i finalizirati pristupne pregovore s EU. Oporba je postala nešto dinamičnija nego u vrijeme Ivice Račana – premda ne nužno u svoju korist. Novi šef SDP-a Zoran Milanović još je nastojao dokazati da je zapravo njegova stranka pobijedila na izborima, samo to, eto, rezultati nisu pokazali.

Zatim se odmah poslije prvoga novogodišnjeg skijanja javila i međunarodna zajednica, naš prioritetni EK/EU. Dežurni glasnik nevera u našim pristupnim pregovorima Hannes Swoboda posumnjao je da Hrvatska neće u EU prije 2012., a gotovo istodobno iz Bruxellesa je stigla vijest da nam je EK privremeno blokirao novac iz pretpristupnog fonda PHARE, zbog nekompetencije. Naše.

Zapravo, izgledalo je kao da ćemo gledati staru priču s poznatim likovima: mi se trudimo ući što prije i usput se nadamo da nitko neće primijetiti gdje varamo. Oni još nisu jedinstveni o tome kako nas i kada primit. Naši među Njima žele da to bude što prije i pojedinačno. Njihovi među Njima žele da to bude što kasnije i u paketu. Onako kao što je to osmislio i EK preporučio njezin bivši savjetnik i bliski suradnik Tonyja Blaira – Robert Cooper. A riječ je o konceptu tzv. dragovoljnog imperija, u kojem se mali, oslabljeni susjedi počnu okupljati te si na poticaj zapadnih sila ‘samii nametati suradnju’ i smanjivati takozvani suverenitet. Dakle – ‘region’. Ili kako je to u ime Njih obrazložio sâm Cooper: Kada djelujemo u džungli, onda moramo primijeniti zakone džungle. A mi smo tu negdje na samom rubu džungle, negdje između majmuna i njegove ljudske inačice. I pitanje je – na koju ćemo stranu.

Nije bilo iznenadenje ni to što su za Njih i ove godine uspješno igrali naši susjedi Slovenci. Akutno sa ZERP-om, kronično s Piranskim zaljevom. To, uostalom, rade već više godina. Kao i prijašnjih godina, i na ovom našem domaćem terenu bili su primijećeni Njihovi igrači, kojima je ‘region’ ispred Hrvatske. Ali i naši su sve jači među Njihovima u Bruxellesu. Uz tradicionalne Nijemce i Austrijance tu su Mađari, Slovaci, sve više Česi. Kao da igra Kraljevina SHS kontra Austrograske. I kad je izgledalo da će se i ove godine mnogo dribleti s malim promjenama rezultata, eto nama njega – Georgea Busha.

Jest da mu je bila posljednja godina mandata, jest da u široj javnosti, i svjetskoj i američkoj, nije bio omiljen, ali kad je George Bush prešao na našu stranu, dobili smo pozivnicu za NATO. A nakon što je poslije NATO-ova summita na dva dana svratio u službeni posjet Zagrebu, poslao je poruku u Bruxelles da nas vidi izvan ruba džungle. I ondje su poruku shvatili, premda je još nisu svi prihvatili. Nama je pak usred Zagreba poslao poruku kakvu već odavno nismo čuli ni od jednoga domaćeg političara. Jer im je ili neugodno ili strahuju kako će biti shvaćeno. Ili jednostavno ne misle tako.

  • Vi Hrvati znate da je sloboda vrijedna borbe. SAD i NATO su uz vas, nitko vam više nikad neće oduzeti slobodu – rekao je to Bush, raspolažen zapjevao ‘na-na-na’ i malo za-cupkao uz domaći folklor, zahvalio kuharicama, rukovao se na ispraćaju s počasnim vodom.

Ukratko, održao nam je lekciju iz političkog profesionalizma i odletio. A mi? Mi smo u rasponu reakcija pokazali da možda i nismo daleko od ruba džungle. Na jednoj su strani lideri naše oporbe Zoran Milanović i Radimir Čačić popratili Bushov dolazak prezivim komentarima. Kao, nije im ni do koljena. A hrvatska ga je televizija pratila kao što se to posljednji put radilo za posjeta sekretara Komunističke partije NR Kine drugu Titu.

A zatim smo opet ostali sami sa sobom. I što se onda radi? Izbori.

Ovaj put stranački. Dvije najjače stranke – oporbeni SDP i vladajući HDZ – imale su svoje izborne konvencije odnosno sabore. Da nije bilo pokušaja u SDP-u da se iznutra, nakon manje od godine dana, ugrozi čelna pozicija Zorana Milanovića, u stranačkom životu ne bi bilo uzbud- denja. Milanović je prošao svoj veliki stranački ispit i ostao šef stranke, HDZ se bez riječi oporbe, discipliniran i ‘ispreglan’, svrstao iza Sanader. Pušić i Čačić se, sve osamljeniji, rotiraju na čelu sve beznačajnijeg HNS-a. SDP je svakako bio najživlja i najživotnija stranka u protekloj godini. Ali istinski val pozitivne energije, pozitivne nacionalne identifikacije i samopouzdanja nije potaknuo nijedan političar, nego Slaven Bilić i njegovi. Bilo je to mnogo više od na- vijanja. Beč i Klagenfurt preplavile su crveno-bijele kockice. Zanimljivo, bez crnih kapa i U-simbolike, bez huliganskih ili U-ispada. Ali postojala je (policijska) preventiva u organizaciji – Bad Boys su morali ostati kod kuće. No već su nakon prvoga poraza pozitivna energija i euforija posve pale – Bilić i ekipu pred Sheratonom je dočekalo jedva dvjestotinjak ljudi. I to je neka pouka o trajnosti naše po- zitive.

A onda je došlo ljeto. Predsjednik je počeo birati svog nasljednika. Nije imao posebnog favorita, pod uvjetom da nasljednik bude mladi, poslovno uspješan, situiran, promukloga glasa, s inicijalima N. V. Nekoliko mjeseci poslije došao je do zaključka da bi ipak bilo dobro da ga u uredu nasli- jedi netko njemu sličniji, pa je pred- ložio svojega dugogodišnjeg prija- telja-suradnika, starijega poslovnog čovjeka inicijala M. D. (?). Ljeti, 5. ko- lovoza, na godišnjicu oslobođenja Knina i sloma okupacijske krajske vlasti stiže i onaj datum s kojim hr- vatsko političko vodstvo već godi- nama ne zna što bi. Tako su i ove go- dine Sanader i Vlada bili u Kninu, protokol nije imao previše sluha za okupljanje onih koji su uistinu oslo- bodili Knin i oporbe. Mesić je sve to promatrao iz Mongolije, kamo je svratio na propuštanju u Kninu. Vlasti iz susjednoga Beograda veoma su suglasne u poimanju 5. kolovoza – pa su i ove godine poručile da je riječ o najvećem etničkom čišćenju nakon Drugoga svjetskog rata.

U Zagrebu je u kolovozu ostao samo Milan Bandić, koji je svake su- bote, pa i češće, jurišao sa šljemom i pratnjom po gradilištima. Usput se boreći s aferama koje su stizale jedna za drugom, dojam je, uglavnom iz vlastite stranke. Kao žrtveni jarac za političko primirje morao je otići šef Zagrebačkog holdinga Slobodan Lju- bičić. Zašto? Formalno – nizašto.

Onda je došla jesen i počelo je pra- skati – najprije metaforički. Između Pantovčaka i Banskih dvora. Mesić je krenuo u ofenzivu ne čekajući ostva- renje Sanaderove taktike – da on i njeg- govi ljudi jednostavno nestanu tiho sa scene s okončanjem predsjed- ničkog mandata.

A onda su pucnji postali pravi. U svome je stubištu likvidirana Ivana Hodak, kćerka Zvonimira Hodaka, odvjetnika generala Zagorca. I to samo nekoliko dana nakon što je ge- neralna Austrija izručila Hrvatskoj. A opirao se izručenju uz argument da će u Hrvatskoj biti ugrožen, što mu je u razgovoru, u čudnoj tajnoj mi- siju, potvrdio i Predsjednikov savjetnik za sigurnost Saša Perković. U tre- nutku kad je ubijena, Ivana Hodak trebala je biti među sigurnosno naj- pokrivenijim i policijski najzaštiće- nijim osobama u državi. Dvadesetak je dana poslije, u središtu Zagreba, pred Nacionalovom redakcijom ubijen njegov vlasnik Ivo Pukanić, prijatelj predsjednika Mesića, novi- narski upleten u slučaj Zagorec, ali i u mnoge druge slučajeve. U trenutku kad je ubijen, i on je trebao biti iznimno štićen. I javnost i vlast ostale su u šoku. Premijer dovodi nove ljude na čelo policije i pravosuđa: Tomislava Karamarka u kombinaciji s Vla- dimiroom Faberom i Ivana Šimono- vića. Oporba tvrdi – iznudeno. Novi ljudi sjajno rade na prevenciji panike i jačanju povjerenja. Ali ako ste pri- mijetili, mi još ne znamo ništa više o ubojstvu Iive Pukanića (motivima, na- ručiteljima) nego što smo znali u prva tri-četiri dana. A o ubojstvu Ivane Hodak ne znamo ništa više nego prvog dana. I pitanje je koliko uopće sama policijska istraža može učiniti na njihovu rasvjetljavanju. Stoga to i ne spada sasvim u pregled godine koja je iza nas, nego u izazov godine koja je pred nama. Kad pogledamo što nas čeka, ovo je za političare za- pravo bila godina odmora i sitnog driblevanja. Tako ležerna godina u kojoj ćemo se malo birati, malo čekati goste i ići u goste i malo prihvaćati eu- ropske zakone vjerojatno se neće uskoro ponoviti. U sljedećoj će se bolje vidjeti tko može biti voda u kri- znim stanjima, a tko je bolji u pri- čanju priča pokraj kamina.