Aktualno

Najveći problem u Hrvatskoj bit će odustati od dogmi da tržište sve može samo riješiti rješenje. Kad su ljudi izgubili imovinu, vrijednosnice, kada gube posao, financijska budućnost postaje nesigurna. Potrošači se ne odlučuju na kupnju. Ako su planirali i ako je bilo normalno da iduće godine promijene auto, kućanske aparate, kupe novo odijelo ili nešto treće, zbog financijske nesigurnosti oni će to odložiti za bolje, iduće razdoblje. Zbog toga se smanjuje potražnja za proizvodima i uslugama vezanim uz te proizvode.

Da bi povećale potražnju, vlasti ‘guraju’ besplatni novac (kamate od jedan posto gotovo su besplatne) investitorima. Međutim, investitori ne znaju u što investirati jer potrošači ne kupuju. Tako dolazi do ‘smrznute ekonomije’. Nitko se ne miče. Pokretanje gospodarstva u takvoj situaciji traži od politike malo više od uporabe standardnih mjera.

Osim toga, ljudi i politike koji su nas doveli u tu krizu ne mogu nas iz nje izvući. Iz dva razloga. Prvo, zato što su oni uglavnom izrasli u postojećem modelu, koji je doveo do krize i za druge modele nisu sposobni. Drugi je razlog što svaka promjena pogoršava njihov relativni ekonomski položaj. Brzo rješenje krize, znači da će im se situacija brzo pogoršati iako bi se većini poboljšala. Dugoročna kriza znači dugoročno, doduše malo slabije, zadržavanje postojećeg položaja.

U Hrvatskoj su banke u rukama stranog kapitala, vrlo je malo vjerojatno da će imati sluha za potrebe hrvatskoga gospodarstva, jer njih zanima samo profit i Hrvatska im nije previše važna za poslovanje. Misliš li da bi u tom slučaju vlast trebala intervenirati u korist svojih građana?

Narod je uvijek u pravu. Ali strane banke su došle u Hrvatsku zbog profita, a ne zbog razvoja hrvatskoga gospodarstva i društva. Naravno da i one ostvaruju veće profite ako se domaće gospodarstvo brže razvija. Budući da razvoj gospodarstva ovisi o politici i ponašanju svih banaka koje imaju različite politike, svaka se banka naposljetku brine samo za sebe. Ali to je i normalno i legitimno.

Za razvoj hrvatskoga društva i gospodarstva zadužena je hrvatska Vlada i ona treba kreirati mjere ekonomske i socijalne politike kako bi se to i ostvarilo. Ona treba odrediti uvjete poslovanja svih subjekata pa tako i banaka. Zato imamo monetarni suverenitet. Međutim, ako je suditi prema iskustvu od nastanka samostalne i suverene Hrvatske, hrvatska politika stidljivo koristi hrvatski suverenitet. Više je usmjeren na vanjske savjete, nego na nacionalne interese. Hrvatska im je važna dok ostvaruju profite. U slučaju gubitaka, sudbina hrvatskih štedišta vjerojatno će biti prepuštena hrvatskim poreznim obveznicima. Pobornici prodaje hrvatskih banaka predvidjeli su tu ‘sitnicu’.

Probleme u hrvatskoj banci neće sanirati središnja banka odakle banka dolazi (Italija, Austrija, itd.) nego Hrvatska narodna banka ili hrvatski građani. Pobornici prodaje banaka strancima vjerovali su u savršen sustav liberalizacije i internacionalizacije poslovanja. Ovako može ispasti – profiti strancima, nama gubici. Kako god bilo, vlast se uvijek mora brinuti o vlastitim građanima i u promijenjenim okolnostima mora mijenjati i politiku.

Prijekožnici su zahvaljujući propisi CEMT-a bili primorani u roku četiri godine dvaput obnavljati svoj vozni park. Sada kad prijevoznike prve pogađa recesija manjim brojem prijevoza za 30 do 50 posto i kada im država jamačno neće pomoći u subvenciji kupnje vozila, mnogi će doći u poziciju da im banke plijene vozila za koja su dali velik novac već u prvom krugu nabave EURO 3 vozila. Što bi Vlada trebala učiniti kako bi olakšala poslovanje prijevoznicima, koji kao izvoznici prijevoznih usluga pridonose u proračun RH između sedam i devet posto. Bi li im trebala priznati status izvoznika s obzirom na to da međunarodni prijevoznici 80 posto svoga poslovanja ostvaruju kroz devizni priljev?

U kriznim situacijama treba prije svega braniti nacionalne interese: cjelovitost teritorija, sigurnost, stabilnost, neovisnost i suverenitet. Isto tako treba sačuvati vlastito društvo i vlastito gospodarstvo, kako bismo se, kad se gospodarski trendovi okrenu u pozitivnom smjeru, bili spremni odmah uključiti u njih. Zbog toga je u situaciji razvoja krize potrebno promijeniti pristup gospodarskoj, odnosno sektorskoj politici. Potrebna je izrazitija uloga ‘vidljive’ ruke države.

Više nego ikad važno je napraviti popis proizvodnih resursa i procijeniti troškova njihova održavanja u krizi i njihove potencijale i njihovu korisnost za izlaz iz krize. Svaki proizvodni resurs u vlasništvu rezidenta nacionalni je resurs bez obzira bio on u privatnom ili državnom vlasništvu. I država se mora o svima podjednako brinuti u skladu s njihovom važnošću za nacionalne interese.

U slučaju prijevoznika, kao i u slučaju drugih djelatnosti, važna je prijevoznika interesna organiziranost, zajedničko definiranje ciljeva i zahtjeva prema Vladi. Zahtjev prema Vladi treba sadržavati i elemente prepoznatljivosti nacionalnog interesa u sklopu interesa ‘privatnog’. Prema tome mišljenju, taj zahtjev treba imati u jednom dijelu izgled ‘fizibiliti’ studije, odnosno, dugoročne opravdanosti pomoći prijevoznicima. Također, Vladi treba ponuditi različite načine na koje ta pomoć može biti organizirana. Jedan od oblika može biti i priznavanje statusa izvoznika za dio prihoda koji se ostvaruju kroz usluge u vanjskom gospodarstvu prometu.