Izabran prvi crni predsjednik SAD-a i najavljen slom neoliberalizma

Nakon uzbudljivih predsjedničkih izbora u SAD-u, rata u Gruziji, Olimpijskih igara i Eura, 2008. završava sa strahom od daljnjeg rasta krize i svega što ona može donijeti. A nemiri u Grčkoj samo su jedan od mogućih loših scenarija za sljedeću godinu.

Sredina studenoga ostat će zapamćena po prvom ozbiljnom zajedničkom sastanku 20 najutjecajnijih voda svijeta, što su mnogi protumačili velikim korakom naprijed u odnosima bogatih i onih koji to postaju. Nakon stišavanja oluje i relativne stabilizacije financijskih institucija, svijet je dočekala recesija i prelijevanje krize iz virtualne u vrlo realnu ekonomiju. Zatvaranje tvornica, otpuštanja, pad potrošnje, pojava nelikvidnosti i deflacija time su postali pojmovi koji će vjerojatno odrediti sljedeću godinu.

I u slučaju središnjeg događaja 2008. valja biti pošten i reći da je riječ o prelijevanju iz prošle godine, točnije iz nekoliko prošlih godina. Financijska kriza, sezona 07./08., počela je prema nekima u srpnju prošle godine kad je gubitak povjerenja investitora u vrijednost sekuritiziranih hipoteka u Americi rezultirao krizom likvidnosti i doveo do prvih injekcija kapitala u financijska tržišta od strane središnjih banaka Amerike i Europske unije. Bila je to tek uvertira u jednu od najgorih kriza uopće, kojoj se kraj ne razabire ni danas. Prva žrtva, naime, već je bila pala, samo je nitko nije opjevao. Britanska banka Northern Rock prva je zatražila pomoć Središnje banke, nakon što su shvatili da nemaju više novaca, još početkom prošle jeseni, 2007. godine. Nakon višemjesečnih natezanja banka je konačno nacionalizirana u veljači 2008., čime je stvoren modus operandi za sve ostale slučajeve koji su se ubrzo počeli nizati. Ekskluzivno ekonomski događaj tako prerasta u prvorazredni politički specijalitet i zakuca posljednji čavao u lijes ideje savršenog tržišta kojemu država samo smeta.

Kula se ubrzo počela stihijski rušiti. U ožujku se jedna od najvećih američkih banaka Bear Stearns spašava prodajom JP Morgan Chaseu za simboličnu cijenu od dva dolara za dio nicu, u rujnu Fannie Mae i Freddie Mac, najveći jamci hipotekarnih kredita u SAD-u, prelaze u vlasništvo države, a kriza doseže usijanje. Istog mjeseca Merrill Lynch pada u ruke Bank of America, Lehman Brothers propada, osiguravatelj AIG dobiva 85 milijardi dolara za izbjegavanje bankrota, a Washington Mutual prelazi JP Morgan Chaseu. Financijski sektor je na koljenima. Listopad donosi širenje krize na Europu i prvi državni sveobuhvatni plan spašavanja, vrijedan 700 milijardi dolara u Americi. Europa, pak, nije gubila vrijeme na velike rasprave o slobodi tržišta, već su vlade s lakoćom nacionalizirale sve problematične banke i zajamčile sigurnost depozita. Belgijske Dexia SA i Fortis te britanski Bradford&Bingley ekspresno su preuzeti. Slijedi svjetski koordinirano rezanje kamatnih stopa središnjih banaka, a svijet ulazi u recesiju.

Nego, negdje tamo u toplo i nevino proljeće Francuska i Rusija dobile su, početkom svibnja, nove predsjednike. Jacquesa Chiraca zamijenio je virilni i nadobudni Nicolas Sarkozy, kandidat desnice, porazivši u drugom krugu Segolène Royal. Jedina posebna stvar u ovom vježbanju demokracije bila je mladost i svjetonazor kandidata koji su prvi predsjednički aspiranti rođeni nakon Drugoga svjetskog rata i koji nisu bili aktivni u politici tijekom olovnih godina vladavine Charlesa de Gaullea.

Ruski izbori bili su zato zanimljiviji ne samo zbog nove/stare uloge Rusije u svijetu već i zbog širokogrudne odluke neprikosnovenog vladara Vladimira Putina da ispoštuje ustavnu i demokratsku formu prepuštanjem mjesta predsjednika Rusije svom štićeniku Dimitriju Medvedevu i preuzme skromnu poziciju premijera. Naravno, sve realne uzde moći zadržao je u svojim rukama, a premoćna većina građana Rusije ni najmanje mu to ne zamjera, što je vjerojatno u vezi s činjenicom da je potpuno raspuštena zemlja vratio iz mrtvih. Da špica ljeta ne bi ostala bez sadržaja i uzbuđenja pobrinuli su se Rusi i Gruzijci, dugo u latentnom ratu. Iako izvještaji variraju, prevladavajuće stajalište govori o iznenadnom napadu gruzijskih snaga na glavni grad Južne Osetije, jedne od dviju spornih pokrajina na teritoriju Gruzije, koje su raspodom Sovjetskog Saveza izrazile želju za nezavisnošću. S obzirom na činjenicu da su Južna Osetija i Abhazija obje imale status sličan onome Kosova, koje je u veljači proglašeno neovisnost, međunarodno široko priznato, stvar je postala čupava za dežurne neprijatelje Rusije koji su odmah požurili, neuspješno, objasniti razliku između tih dviju neovisnosti. Predsjednik Gruzije Mikheil Sakašvili neshvatljivo je odlučio pripojiti Osetiju, na što su ruske snage žestoko odgovorile i ušle u otvoreni rat s ubrzanim i obezglavljenoj gruzijskom vojskom. Nakon inicijalnog sudara na području Južne Osetije, gruzijska vojska potpuno se povukla, pa su ruske snage zauzele gradove Gori i Poti te nesmetano demontirale svu važniju gruzijsku infrastrukturu. Nakon završetka radova, potpisano je primirje, 12. kolovoza, čime su neprijateljstva završena. Naravno, bila je to prije svega demonstracija sile prema sve agresivnijim zapadnim kreatorima novog poretka – koji su ostali relativno tihi pri svemu tome.

Najvažniji politički događaj protekle godine bili su, nesumnjivo, predsjednički izbori u SAD-u, cirkus koji traje mjesecima, a rezultira pomno kontroliranim rezultatom. Uvijek duhoviti, ti su izbori ipak bili povijesni. Demokratski kandidat Barack Obama prvi je američki predsjednik crne boje kože a dodatna je posebnost i činjenica da ne pripada gotovo uopće tradicionalnom miljeu američkih elita i vladarskih dinastija. U utrci je hametice porazio republikanca Johna McCaina koji nije uspio ponuditi ništa više nego što je već dosad viđeno kod Busha. A to nije mnogo. Analitičari kažu da je republikancima dokusurila financijska kriza, no poraz je vjerojatno kumovao ukupni umor od barem globalno gledano, jednog od najomraženijih američkih predsjednika.

Američki je izborni sustav inače vrlo složena procedura presudni su u njima takozvani elektorski glasovi. Većina ljudi, uglavnom Amerikanci, ne razumije da predsjednički izbori u SAD-u koriste specifičan oblik delegatskog, neizravnog izbornog sustava, karakterističnog za nedemokratske sustave. Naime, o pobjedniku ne odlučuju izravno glasovi građana, već oni glasuju za elektore, koji onda glasuju za kandidata prema svom izboru. Elektori obično ističu svoj izbor prije narodnog glasanja i toga se drže, ali pravno i politički gledano nisu dužni nikome polagati račun za svoj izbor. Tako je moguće i nemoguće, točnije, da netko dobije više glasova građana a ne bude izabran za predsjednika (John Kerry, 2000.). Tome valja dodati da niti famozni predizbori nisu izravni, već se i do predsjedničke nominacije dolazi posredno. Pridodate li tome različita izborna pravila od države do države, stvar postaje teško pratiti. I još nešto – većina država preferira većinski elektorski sustav, što znači da kandidat koji je pokupio većinu elektorskih glasova neke države dobiva i one koje nije osvojio. Praznik demokracije, zaista. Ali, Barack Obama je ipak uspio, a Amerikanci i svijet polažu u njega velike nade. Već će sljedeća godina pokazati koliko su one i opravdane.