O. K., iako knjiga nema nikakve veze s Hrvatskom, nije naodmet reći: Svaka je sličnost likova u Cityboyu s hrvatskim brokerima i ostalima iz branše slučajna…
Još nisam pročitao lošu knjigu na početku koje piše da je svaka sličnost sa stvarnim ljudima ili događajima slučajna. Londonski City govori o knjizi Cityboy, koja pak piše ‘o svemu što ste o Cityju oduvijek htjeli znati, ali bojali ste se pitati’.
‘Opsni londonski financijski svijet otkriva se u svoj svojoj ružnoći’, osvrće se Daily Mail. ‘Bolno iskreno’ – minijatura iz recenzije Sunday Timesa. Mamilica kaže: ‘Geraint Anderson krši zakon šutnje Square Milea i otkriva eksplozivne tajne…’ i tako dalje. A sâm uvod u tekst, na unutarnjoj strani korica, odmah iza naslovnice, glavnog lika opisuje kao idioata u odijelu koji pod rukom nosi Financial Times, budaletinu i egomanijska koji se na večerama glasno hvali koliko je novca danas zaradio.
Moji prijatelji iz Cityja i prijatelji mojih prijatelja čestitaju autoru na briljantnom, plastičnom, fotografski istinitom opisu ljudske i profesionalne bijede brokera, općenito financijska. Ljudi iz Cityja čak su mi rekli u kojoj je banci radio tip koji je otkrio mračne tajne svoje branše. Nadam se da je razumljivo što ću ime banke prešutjeti. Nešto mi se ne da gubitki parnicu.
Komentari društava u kojima sam sjedio za posljednjeg boravka u Londonu o Cityboyu nisu presudno utjecali na moje investitorske planove. Osvrti cehovske publike idu od oduševljenja do gadenja, no svi brokeri, analitičari, ovakvi ili onakvi bankari – kupili su knjigu. Pa ako je onaj autor pola milijuna primjeraka, koliko je zaposlenih u Cityju i na Canary Wharf, ‘prodao prije negoli je knjiga tiskana’, ovaj bi bio zadovoljan s petsto komada koje bi bez straha da će mu vratiti pakete mogao poslati ovim našim brokerima, analitičarima, direktorima. Plaćanje pouzećem. Teško da će itko od njih odoljeti čitati fabulu čija sličnost sa stvarnim ljudima i događajima može biti samo slučajna. Priču o kokainu, orgijama, insajderstvu, dogovaranju cijena dionica s fond-menadžerima, na početku karijere uz janjetinu, a poslije uz ‘fine dining’ i umišljanje da se kuže u vina dok im konobari pijanima i nadrogiranima donose glavoboljček…
Dvojio sam da li Malog ulagača 2 objaviti što prije ili čekati oporavak burze. Uvjerivši se kako usred krize postoji način da se čak i financijskim proda knjiga o njihovu svijetu, a kamoli ulagačima, bliži sam što bržem objavljivanju. I, prije nego što do izlaska ‘začepim’ o knjizi, još samo nešto. Šteta bi bila da Dnevnik malog ulagača 2 bude solist na tržištu. Apeliram, preklinjem brokere, analitičare, direktore, fond-menadžere da ili napišu nešto nalik na Cityboy ili nešto posve suprotno, zapišu ‘non-fiction’, svoja istinita iskustva.
U svemu ovome, na odlasku iz Londona, na putu do Heathrowa ‘pod kotače’ mi je podletio Estonac, student ekonomije koji, kao što reče, nešto sitno zaradi radeći za Bloomberg. Malo smo se izjedali jedan drugomu, ipak smo državljani zemalja s malo resursa koje bi i bez suludog zaduživanja bile u podređenom položaju u odnosu na drmatore i financijskim i realnim sektorom. Rekao mi je da se Bloombergovi terminali prodaju lošije no inače. Ali da će biti bolje čim se vratiti povjerenje u tržišta kapitala. Gdje me nade…
- Treba li ti povjerenje u mene ako ti prodajem Mercedes za dolar? – pitao sam ga. – Ne – nasmijao se. – Treba li ti povjerenje u mene ako od tebe kupujem Mercedes za deset milijuna dolara? – Ne. Smijem li pitati što mi želiš reći? – Pa želim ti reći da se to što tržištu treba ne zove povjerenje ulagača. Ako sam ti pristao prodati Mercedes za dolar ili ako sam ga od tebe kupio za deset milijuna, nikakvo famoznovo povjerenje ulagača neće me spasiti od propasti.
Bilo je rano jutro, razdanjivalo se tek za sat, no iako smo obojica bili mamurni, Estonac se ‘kidao’ od smijeha. Onda i ja za njim, pa smo se obojica razbudili. – Da, razumijem što želiš reći, nije stvar u povjerenju, nego u razumijevanju investitora u što ulažu, u razumijevanju istinske vrijednosti kompanije, nakon čega će lakše odlučiti koliko su tu vrijednost spremni platiti – reče moj suputnik tih nekoliko stanica podzemne. – Nisam li sposoban shvatiti, neće mi pomoći čitanje Cityboya ni Den of Thievesa. Ali ako sam sposoban shvatiti, onda sam shvatio da je povjerenje ulagača ‘bullshit’ – rekoh mu na rastaniku.
