Od knjige do vinskog accessoirea

Račkom moći i u prodaji i u nabavi. Sve to posljednje niskom profitabilnošću, a pogledaju li se bilančni tokovi, tvrtke se sve više bore s likvidnošću i relativno visokom zaduženošću – kaže Teški, dodajući da je najveći problem u tome da dugovi nisu posljedica razvojnih projekata, već kratkoročnih potreba likvidnosti, što će u novim tržišnim uvjetima financiranja biti još veći problem. Osim u industriji šećera, kaže Teški, dvije godine prije ulaska u Europsku uniju ona nije pretežito tržište, nego su to i dalje regionalna tržišta, zaštićena različitim bilateralnim ugovorima ili povoljnim sporazumom o CEFTA-i.

Glavni je nedostatak hrvatske prehrambene industrije što u usporedbi s internacionalnim igračima zaostaje po poslovnim rezultatima i pokazateljima uspješnosti.

• Hrvatske su tvrtke i manje u usporedbi s međunarodnim konkurentima, pa tako moraju razviti svoje nišne strategije da bi mogle opstati kao neovisni igrači – kaže Branko Žibret, potpredsjednik A. T. Kearneyja, dodajući da je prednost što su brendovi poput Podravke, Dukata, Kraša, Francka i drugi korporativni i proizvodni brendovi dobro pozicionirani u Hrvatskoj i Jugoistočnoj Europi te imaju lojalnu strukturu kupaca, što će biti veoma važno u ova krizna vremena. Uz to, sadašnja krizna situacija i širi svjetski problemi s hranom pružaju hrvatskoj prehrambenoj industriji i dodatne prilike, misli Žibret. Porast cijena hrane omogućava da neke vrste proizvodnje postanu rentabilne, što do sada nisu mogle biti. S druge strane, zahtjevi ekološki prihvatljive proizvodnje hrane izazov su za hrvatsku prehrambenu industriju.

• Kompanije moraju pokrenuti interne procese koji će im omogućiti fokusiranje na osnovnu djelatnost i snižavanje troškova poslovanja. Povezivanje i okupljanje jedini su izlaz ne samo zbog sadašnje situacije nego više zbog onoga što će nam doći ulaskom u EU. Te procese moraju pokrenuti sami, u suprotnom će postati žrtve preuzimanja – ističe Boris Teški.

S tezom da bi domaće kompanije, nastave li zaostajati prema poslovnim rezultatima za globalnim igračima, mogle postati mete za preuzimanje, slažu se svi, a toga, iako ne žele priznati, polako postaju svjesne i same tvrtke.

• Hrvatsko prehrambeno tržište nije više regionalno zaštićeno, tako da se tvrtke moraju usredotočiti na druge elemente da bi zauzele svoju poziciju u niši. No da bi mogle funkcionirati kao pobjednici u svojoj niši moraju postići prilično dobre financijske rezultate, otprije 12-postotni stabilni rast prihoda i profita na godinu. U analizi sto najvećih hrvatskih tvrtki (prema Fininim podacima) ispostavilo se da od 2002. do 2006. uglavnom nema tvrtki iz hrvatske prehrambene industrije s prosječnim stopama rasta prihoda i profita većim od 12 posto – kaže Žibret.

Ukupna hrvatska prehrambena industrija imala je lani otprilike 38 milijardi ukupnog prihoda i samo 1,5 milijardi kuna dobiti.

Država za sredinu iduće godine priprema donošenje strategije prehrambene industrije i operativne planove za pojedine industrije. Cilj je osmišliti mjere za održivost, razvoj i povećanje tržišne konkurentnosti. Dosad je već bilo pokušaja na papiru, no bez učinaka na terenu.

• U 2009. glavni je izazov za prehrambenu industriju zadržavanje stabilnog poslovanja, prije svega likvidnosti. Stabilnost poslovanja mora se iskoristiti za zauzimanje strateške pozicije nišnih igrača koja će se temeljiti na razvoju proizvoda, novih poslovnih modela i većoj internacionalizaciji brenda – zaključuje Žibret.