- Mislim da je InBev dobra kupnja – nazvala me Pedantna. – Slušam – rekoh. – Skuplja novac za isplatu preuzimanja Amera, pa je dionica strašno pala. – Slatko. Inače, InBev odgovara svim mojim kriterijima za kupnju u vrlome novom svijetu. Gledam ove naše kompanije i muči me što ih se ‘sve’ može uništiti iz kaprica. ‘Nitko’ u Hrvatskoj nije dovoljno velik da može preživjeti kataklizmu ili nepravednu borbu. Prezadužene je lako uništiti ili jeftino kupiti. S InBevom to baš ne bi išlo samo tako. Prekrasna multinacionalka, nije baš naftni div, ali je kao slonić dresiran da konsolidira staklanu. – Svatko na svom kraju grada, Pedantna i ja buljili smo u web Financial Timesa i brzinski proučavali fundamente. Doista je jeftin taj InBev, i sâm za sebe i u usporedbi s konkurencijom iz branše. Pa još potencijal rasta. Prvo Europa pod nogama, onda Brazil, a sad će ubirati i nove prihode u Americi i prihode na ime brenda koji se isplati transportirati i na drugi kontinent, a kamoli više od sto kilometara od pivovare. Dividenda zadovoljavajuća. Jedino, imajući na umu nestašicu novca, pitanje je hoće li je biti samo zato što neki institucionalci inzistiraju na dividendi ili će se menadžment zbog nužnosti zadržavanja novca odreći, nazovimo ih, uglednih dioničara. – Znaš, Pedantna, ja bih da ipak malo pričekamo s kupnjom InBeva. To jest bilo čega. – Zašto? – pitala je začuđeno jer je zbog našeg oduševljenja statikom i dinamikom očekivala brzopotezu kupnju. – Zato što su luda nelikvidna vremena. Izgledno je da ćemo cijele iduće godine imati niz prilika za dobru kupnju svega i svačega, možda čak i InBeva. Vidiš kako Gazprom šeta. Kao da je krupni kapital rekao: ‘Ja kupujem na P/E 2,5, a vi mali, želite li trejdati, samo izvolite…’
I tako smo Pedantna i ja odlučili pričekati. Nadao sam se da će Ameri još samo malo otezati s objavom da će spasiti Citi. Šalio sam se kako bi bilo najbolje da neki kongresmen ili senator kaže da će ga pustiti da bankrotira. Dionicu bi možda pala na cente i bez izjave, da su još samo nekoliko radnih sati otezali s objavom pomoći. Jednostavna kalkulacija: proizvodnja panike, rušenje, jeftina kupnja, a onda argument ‘too big to fail’… No Ameri su objavili spašavanje. Iako su mnoge hrvatske dionice besramno jeftine, nisam siguran hoću li doma smanjivati prosječnu kupovnu cijenu ili ću ipak preko granice. Vijest da banke našim brodogradilištima više ne daju kredite tek tako prošla je nezapaženo, a smatram je jednom od najvažnijih u posljednjih deset ili dvadeset godina. Strani kapital odlučivat će o tome tko će u Hrvatskoj preživjeti, a tko će biti osuđen na smrt. Labavi su razlozi da strani kapital pomaže proizvodne kapacitete, recimo, tržišnih niša koje jedva mogu zadovoljiti potražnju većega europskoga grada. A ne vidim nikakve razloge da pomaže vlastitoj konkurenciji. Zato sam u bliskoj budućnosti, načelno, skloniji kupovati hrvatsku imovinu, a ne proizvodnju. Mislim da i strani kapital voli upravo to, zemlju i ljude. To jest resurse i radnike, konzumtarijat.
