Hrvatska kulturna javnost u ovim blagdanskim danima kao rijetko kad ima priliku upoznati raskošno slikarsko i crtačko djelo Milivoja Uzelca (1897. – 1977.), majstora portreta i akta, umjetnika koji je najveći dio života proživio u Francuskoj, no s domovinom je ostao vezan prijateljstvom s kolegama i čestim sudjelovanjem na izložbama, posebice Proljetnoga salona. U zagrebačkom Umjetničkom paviljoni do 11. siječnja otvorena retrospektiva koja obuhvaća 126 Uzelčevih djela: slika, crteža i grafika posuđenih iz Moderne galerije, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, beogradskoga Narodnog muzeja, Umjetničke galerije Sarajevo te s velikim brojem djela iz privatnoga vlasništva. Uzelca danas možemo vidjeti objektivnije iz vize velikih revizija koje su obuhvatile umjetnost prve polovice 20. stoljeća.
Izložba je prilika za ponovnu procjenu Uzelčeva bogatoga slikarskoga opusa, preispitivanje kontroverzija vezanih uz njegovu biografiju i osobnu karijeru početom rođenjem u Mostaru, gdje mu je službovao otac, podrijetlom iz Like, gimnazijskih dana u Banjoj Luci, preko zagrebačkih godina tijekom kojih je sa šesnaest godina položio prijami ispit i godine 1913. upisao se na ondašnju Privremenu višu školu za umjetnost i obrt (Akademiju likovnih umjetnosti). Samo godinu dana poslije Uzelac je zajedno s Varlajem isključen s Akademije; kroničari navode da se zbog svoga boemskog ponašanja nije uklopio u studiozan program.
