Državne intervencije

Dok nova hrvatska energetska strategija koja je u javnoj raspravi ima za cilj i ostvarenje energetske sigurnosti, Europska komisija je, 13. studenoga, objavila ambicioznog plan koji uključuje niz prijedloga za povećanje energetske sigurnosti Europske unije. Što je energetska sigurnost za Hrvatsku i tko se njome bavi?

Riječ je o neophodnom djelu nacionalne sigurnosti i međunarodnih odnosa jer suvremeno društvo ne može djelovati bez primjerene energetske opskrbe. To nije statički pojam, već mutira ovisno o promjenama tržišnih uvjeta, međunarodne politike, ponašanja ekonomskih sila. Nekoć je pažnja bila usmjeren na prije svega na naftu, dok danas obuhvaća općenitost izvora.

Glavna posljedica zaoštravanja problema vezanih uz energetsku sigurnost je u tome što je za glavninu vlada u svijetu energija ponovno postala uglavnom političko pitanje. Samo poznavajući nove smjernice djelovanja koji su se razvili u većini javnih zapadnih politika mogu se shvatiti položaji koje su zauzele mnoge zemlje da bi obranile svoju industriju.

Europski je sud 4. lipnja 2002. donio odluku da energetska sigurnost podrazumijeva ‘javni pravni interes’ koji dopušta vladama da sačuvaju ‘određeni utjecaj na poduzeća koja su bila javna i potom privatizirana, kad djeluju u sektorima općeg ili strateškog interesa’, pod uvjetom da se upotrijebljene mjere oslanjaju na konkretno kriterije koji su unaprijed poznati i pod utjecajem pravne kontrole.

Za mnoge zapadnoeuropske vlade velika su nacionalna poduzeća tako postala (uslijed nedostatka drugih alata i nepostojanja jedinstvene europske politike) glavni, ako ne i jedini, način suprotstavljanja kupovnoj moći velikih korporacija (štoviše izvaneuropskih proizvođača) da bi ograničile porast na njihovim tržištima i da bi si dugoročnim ugovorima osigurale opskrbu plinom. U situaciji nesigurnosti međunarodne ponude plina, preuzimanje jednoga nacionalnog poduzeća od inozemnoga konkurenta značilo bi objektivan rizik ‘preusmjerenja’ opskrbe plinom prema državi njegovog podrijetla, neovisno o razini relativnih cijena.

Porast političkog utjecaja na strategije nacionalnih i europskih primjera vidljiv je i kod zemalja izvoznica. Spajanje u 2006. godini, vrijedno 28 milijardi dolara, norveških poduzeća Statoil i Norsk Hydro (71% prvog je pod kontrolom države, a u drugom država ima učešće od 44%), vlasnika gotovo polovice ostatka zalihe nafte i zemnog plina čitave Europe, motivirala je vlada, sačuvavši im nacionalnu i javnu narav (62% novog poduzeća zadržava država). Isto se može reći i za vlade država proizvođača, čija je umiješanost u djelovanje rada nacionalnih naftnih kompanija sve jača i uvjetovana uglavnom političkim motivacijama.

Stvari u svijetu energije nisu onakve kako bi nam mogli prikazati mnogi slučajevi poduzeća koja su promijenila vlasništvo. ‘Stvarati nacionalne energetske premjere’, pisalo je u Financial Timesu, ‘nije nužno krivo, sve dok je podređena logika industrijska, a ne obični ekonomski patriotizam.’

Druga je stvar jesu li oni u mogućnosti usprotiviti se zajedništvu kritičnosti na koje se oslanja pitanje energetske sigurnosti. Ipak, ostaje činjenica da je politika europskih zemalja okretnuta prema jačanju njihovih velikih poduzeća, pogodujući procesima učvršćivanja pomoću strategija vertikalne, međusektorske i internacionalne integracije. Nažalost, s obzirom na to kako stvari uistinu stojte, sasvim je daleko od stvarnosti mogućnosti da na energetskim tržištima djelovanje mnogo manjih poduzeća može povećati potražnju, ojačati konkurenciju, pogodovati smanjenju cijena i povećati sigurnost.

Stvarnost je, međutim, potpuno suprotna tome. Veličina poduzeća, njihova internacionalizacija, a ne njihov broj, čine razliku u sposobnosti investiranja ogromnoga kapitala; u sposobnosti zaključivanja ugovora za uvoz na 25-30 godina, razlikujući im porijeklo i rizike. Na kraju, u odupiranju novim nazivima ‘energetske sigurnosti’. Tradicionalno, ‘energetska sigurnost’ je bila shvaćena kao mogućnost raspolaganja energijom u svakom trenutku, u bilo kojem obliku, u dostatnim količinama, po održivim cijenama.

Diskontinuitet u usporedbi s prošlošću je potpuna globalizacija svjetskoga naftnog tržišta koja je uvela snažne promjene u svom strukturalnom uređenju (od gotovo monopolističkog do konkurentnog) i u svojim mehanizmima djelovanja. Financijska logika ukazuje da poduzeća ne žele prihvatiti rizik i da se okreću kratkoročnom profitu, zamjenjujući tako dugotrajne strategije na koje ih je prisiljavala javna regulativa, koja je bila mnogo stroža. Potpuno je razumljiva činjenica da se tržište i suvremena regulativa znaju pobrinuti za to na djelotvoran način.

Gledano iz perspektive energetske sigurnosti, glavno se stajalište mijenja prema neraspoloživosti poduzeća da ostvare ulaganja koja će ponovno stvoriti uvjete za porast kapaciteta proizvodnje prije potrebnih da bi vratili fleksibilnost međunarodnih razmjena te da bi smanjili opasnost od političkih napetosti. Takva bi ulaganja značila dodatne troškove za demotivirajuća poduzeća unutar uske poduzetničke logike, s dodatnim rizikom da pogoduju smanjenju cijena.

Energetska sigurnost, naravno, ima svoju cijenu. Ako je se ne plati, trpe se još veće posljedice. Gledano s ekonomskih strane, izjednačena s nacionalnom obranom, ona je javno dobro od koje cijeli kolektiv ima koristi, ali u nemogućnosti da ekonomski agenti odrede cijenu i da je učine dostupnom u dostatnim količinama. Otud potreba za korekcijskom intervencijom države: s obvezama na teret poduzeća i relativnim troškovima ugrađenim u cijenu koju plaćaju potrošači ili na poreze cijele zajednice. Pitanje energetske sigurnosti postaje prioritet vlade, postavlja istovremeno mnogo složenije za suočavanje, iz dva razloga: prelaznost na različite izvore energije te njena višestruka dimenzionalnost.

Dakle, prvo, ako su se rizici uglavnom odnosili na opskrbu naftom iz politički nestabilnih područja i protiv Zapada, danas se još snažnije odnose na opskrbu plinom (energentom prema kojem se zapadni sustavi sve više okreću) iz razloga što ih nadzire malo zemalja, na čelu s Rusijom i Iranom, koji zajedno posjeduju više od 40% svjetskih zaliha. Zabluđa da s plinom nije isto kao s naftom i da se njegovi opskrbljivači, gledano sa sigurnosne strane, razlikuju od Srednjeg istoka, nestala je s nepristranom uporabom koju je Rusija iskoristila kao oružje političkog pritiska.

Višestruka dimenzionalnost sigurnosti podrazumijeva tri rizika: politički, ekonomski i fizički. Politički rizici javljaju se s jedne strane zbog porasta situacija ranjivosti u čitavom lancu vrijednosti nafta i plina, te s druge zbog korištenja tih situacija od strane država izvoznika kao sredstva međunarodnoga političkog pritiska.

Ekonomski rizici javljaju se zbog ranjivosti ekonomija na škove prouzrokovane cijenama, s negativnim odrazom na rast, zbog danas slabih prilagodljivih novčanih politika. Isplativost nuklearnog izbora nije bila, na primjer, samo u jamstvu neovisnosti ili u jeftinijoj proizvodnji (iako oni koji su je prisvojili danas od nje imaju veliku korist), nego prije svega u činjenici da je takva opcija dopuštala stvaranje endogenog, stabilnog i predvidljivoga energetskog troška/cijene, suprotno onome što se dogodilo s naftom i plinom.

Na kraju su rizici vezani uz fizičku pouzdanost energetskih opskrbi unutar pojedinih tržišta. Značajno je, gotovo paradoksalno, da su najozbiljniji i najskuplji nered ovih godina potekli od događaja unutar, a ne izvan krajnjih tržišta, čega se zapadni svijet i pribojavao. Popis je okrutan: električni blackout u mnogim zemljama, izvanredna stanja vezana uz proizvodnju plina, kvarovi na prijenosnim infrastrukturama (elektroenergetskim, plinskim i transportu plina), kao što se dogodilo na glavnom dovodu nafta na Aljaski 2006. godine. Smatrati takve događaje čistom fatalnošću alibi je čija je uloga skrivanje stvarnih uzroka: s jedne strane nedostatak investicija, a s druge pozitivna ekonomska integracija tržišta, koja ih je, međutim, učinila međusobno ovisnijima i pojedinačno ranjivijima. U nedostatku adekvatnih infrastrukturnih pojačanja, mrežni sustavi ističu ekstremnu osjetljivost na svaki nepredvidljiv događaj.

Za kraj možemo ustvrditi da se energetska sigurnost sve više predstavlja kao političko pitanje, koje ne može naći potpun i adekvatan odgovor u tržišnim mehanizmima. Bilo koji oblik javnog interveniranja, iako različit od nametljivih oblika iz prošlosti, mora biti u suradničkom odnosu vlada i privatnih poduzeća.