Jugoslavenski je dug početkom 80-ih bio 20-ak milijardi dolara i najviše je teškoća u otplati kredita imala upravo Hrvatska. Zato se 1982. odlučilo da poduzeća koja izvoze na zapadno tržište moraju 76 posto svojih deviza prenijeti u Narodnu banku Jugoslavije. Takvih je poduzeća bilo ponajviše u Sloveniji i Hrvatskoj. Zbog velikog inozemnog duga izbila je inflacija, koja je u drugoj polovini 80-ih dosegnula 2500 posto, a osobni dohodi i mirovine pali su više od 30 posto. Povremeno se uvode redukcije struje i sustav dopuštene vožnje par – nepar (jedan su dan smjeli vožiti automobili s parnim, a drugi s neparnim brojem na registarskim tablicama) da bi se smanjila potrošnja benzina. Cijena benzina je porasla, a uvedeni su i bonovi za benzin. Zbog nestašica uvoznih proizvoda poput tropskog voća, kave, praška za pranje odjeće, zubnih pasta i čokolade pred prodavaonicama na ulicama gradova povremeno su se stvarali dugi redovi.
Kriza takozvanih starih banaka (Pri- vredne banke Zagreb, Riječke, Split- ske i Slavonske banke) počela je s početkom tranzicije (pa i prije toga), a bila je izazvana naslijeđenom lošom aktivom iz prošlog ekonomskog sustava, ali djelomično i strašnim ratnim posljedicama. Doba je to kad se izdaju takozvane velike obveznice, saniraju spomenute banke, a i devizna štednja pretvara se u javni dug. Inflacija je dosegnula prosječnu godišnju stopu od 728,5 posto.
Počinje propašću Dubrovačke banke, koja je u to vrijeme peta banka po veličini, a iste godine u blokadu ulazi i šesta po veličini – Glumina banka. Godine 1998. i 1999. HNB je zatražio pokretanje stečajeva za devet banaka i četiri štedionice. Ukupni trošak krize procjenjuje se na 800-tinjak milijuna dolara, od čega je polovina potrošena na sanaciju Dubrovačke i Croatia banke, a ostatak na isplatu osigurane štednje propalih banaka i štedionica.
