Home / Financije / Zbog pada cijena izvoznici nafte stežu remen

Zbog pada cijena izvoznici nafte stežu remen

Odluku o smanjivanju proizvodnje kako bi se podigla cijena nafte i pokušalo doseći ciljanih 75 dolara po barelu šefovi OPEC-a odgodili su za 17. prosinca. No, Venezueli ništa cijene neće biti dovoljna da se izvuče iz problema. Treba joj barem 95 dolara po barelu.

Izreka ‘kolo sreće se okreće’ vjerojatno nikad nije bila točnija, kao ni uobičajeno upozorenje da paziš što želiš jer bi upravo to mogao i dobiti. Svjetska ekonomija posljednjih mjeseci proživljava upravo takve izreke i narodne mudrosti, a najbolji je primjer vjerojatno nafte, donedavno svjetski problem broj jedan oko kojeg su se okupljali stručnjaci i političari pokušavajući objasniti fenomen vrtoglava uspona njene cijene na tržištu. Prošlo je nekoliko mjeseci i svijet ima sasvim novu hrpicu, mnogo gorih problema za riješiti, među njima ne inflaciju, oko koje su se uzvrpoljili svjetski glavešine, već deflaciju. Nekako usporedo s tim, i cijena nafte, rekordno visoka, u srpnju 147,27 dolara po barelu, sad je pak počela strmoglavo padati, pa šefovi OPEC-a, Organizacije zemalja izvoznica nafte koja okuplja proizvođače oko 40 posto svjetske nafte, muku muči s dizanjem cijene nafte, sada vrijedne oko 50 dolara po barelu.

Odluka o smanjivanju proizvodnje kako bi se podigla cijena i pokušalo doseći ciljanih 75 dolara po barelu odgodena je za 17. prosinca i tako je problem skupe nafte do daljnjeg riješen. Bila je potrebna samo recesija da se smanji. S druge strane, muke po svjetskoj ekonomiji svestrane su, pa tako ni do jučer sigurni profiteri više nisu tako sigurni u svoju ‘naftnu budućnost’, barem do daljnje, iako treba imati u vidu da je problem zemalja izvoznica nafte ipak samo privremen. Prije ili kasnije, vratit će se na željenu razinu profita, ali do tada im valja, kako se kaže, stegnuti remen.

Najbolji je primjer Venezuel, svjetski brend ‘novog socijalizma’ pod vodstvom ekscentričnog Huga Chaveza, koji se drastičnim padom vrijednosti nafte našao u nebranom grožđu. Proteklih je godina upravo visoka cijena nafte bila ključni element njegove cjelokupne politike, kako vanjske, tako i unutarnje. Siromašnima u Venezueli gradio je bolnice i škole te financirao poljoprivredne udruge, dok je latinoameričkoj braći, poput Kube i drugih karipskih zemalja, pomagao izvozom jeftine nafte ili financiranjem državnog duga, poput Argentine. Stvari su otišle toliko daleko da je krenuo utjecaj širiti i na teritorij najvećeg neprijatelja, SAD-a, nudeći jeftinije loživo ulje siromašnim kvartovima, što je rezultiralo naslovnicom jednoga lokalnog dnevnika s njim u odijelu Djeda Mraza. No, vremena se mijenjaju, a njegova orijentiranost prema populističkim gestama uz istodobno zanemarivanje osnova ekonomije dovela je do neodržavanja autocesta, nestanaka struje i povlačenja uplašenih investitora iz Venezuel. I proizvodnja kisice-prasice, nafte, prema nekim je projevama pala s tri na 2,4 milijuna barela na dan.

Opći gospodarski pad, koji je sa sobom povukao i cijenu nafte, pružio je neugodno otrežnjenje. Veliko je pitanje sada kako će se dalje razvijati situacija.

Venezuelanska vlada pak, zasad nije pretjerano zabrinuta situacijom ili se trudi ostaviti takav dojam. Zamjenik ministra naftne Ivan Ore-lana izjavio je da to nije kraj svijeta te da će oporavljena globalna ekonomija u kombinaciji s članicama OPEC-a gurnuti cijene naftne prema gore.

Bijeg investitora, koji bi se mogao pokazati vrlo otežavajućom okolnosti, Chavez je izazvao dizajnom poreza i davanja stranim tvrtkama, uglavnom naftnim, te preuzimanjem kontrolnih paketa u njima, što je izazvalo pad proizvodnje. Njegove su opcije stoga prilično smanjene i sastoje se u rezanju potrošnje ili devalvaciji valute, iako svaka od njih predstavlja rizik. Devalvacija bi stavila više bolivara u vladine ruke, ali kao što već i djeca u vrtiću znaju, dovela bi do inflacije i rizika novih nestašica. Ni rezanje potrošnje nije tako lako izvesti. U tom slučaju smanjivanje ili ukidanje subvencija na benzin uzrokovalo bi, kao i dosad, ljutite prosvjede, iako bi, uz uštedu, omogućilo i veću količinu naftne dostupne za izvoz.

Pogoršani uvjeti mogli bi, s druge strane, navesti Chaveza da potpuno preuzme sve poluge vlasti i suspendira ustav, što je vjerojatno najveći strah mnogih u Venezueli. Problemi Venezuele zanimljivi su i zbog sličnosti s problemima u njima omraženom SAD-u. I oni su, naime, poput Amerikanaca pumpali potrošnju usporedo s rastom vrijednosti svojih sredstava. Uvoz se povećao oko pet puta, na oko 52 milijarde dolara, dok je u isto vrijeme domaća proizvodnja stagnirala zahvaljujući precijenjenom tečaju, kontroli cijena i hrpi regulative. Venezuela možda ima oko 40 milijardi dolara devizne rezerve, ali njene su financije obavijene velom tajnom. Nadalje, financiranjem argentinskog duga Venezuela se izlaže problemima u slučaju njenog posrtnja, odnosno manjku u svojim knjigama.

Krucijalna Chavezeova pogreška bila je stavljanje svih jaja u jednu košaru, pogreška koja se uvijek naplati. Dok je cijena naftne obarala rekorde, Chavez je mogao što god je htio, ali s volatilnošću tržišta ne valja se olako poigravati, pa je sada prijelomni trenutak za Venezuelu. Ili će prihvatiti umjereniji smjer i stvoriti više prijatelja ili će se naći opet na početku.

Dinar najslabiji od početka godine, ‘Dinar prešao granicu, ‘Dinar u slobodnom padu’… Ako u Srbiji trenutačno postoji jedna konstanta, onda su to ovakvi naslovi u medijima. U loncu afera izmiješanih s malo Kosova, još manje Europske unije, uz priličnu količinu razočaranja i iracionalnosti dinar tom bučkurišu daje onu prijeko potrebnu aromu shizofrenije, koja pomalo podsjeća na crne devedesete godine.

Od početka listopada pao je u odnosu na euro 13 posto, a u odnosu na američki dolar čak 24 posto. Tendencije su takve da je daljnji pad realan, ali dokle? Može li se spriječiti proklizavanje i panika među stanovništvom? Narodna banka Srbije u tom je razdoblju već pustila u optjecaj pola milijarde eura da bi omogućila neometan rad deviznog tržišta i smanjila potražnju za eurom.

Ipak, NBS-ovo preventivno djelovanje nije spriječilo vlasnike računa da povuku štednju iz banaka. Procjene Stojana Stamenkovića, stručnjaka iz Instituta ekonomskih nauka u Beogradu, govore da je do sada povučeno otprilike milijardu eura štednje. U nestabilnim gospodarstvima poput srpskoga panika je važan čimbenik očuvanja stabilnosti. Ako se uzmu u obzir navedene brojke, devizne su rezerve u tom slučaju stanjene 1,5 milijardi eura.

Kako se izvući i spriječiti daljnji pad dinara? Aranžman s MMF-om još nije aktiviran. Vlada se još domišlja na koji način, u skladu s novom restriktivnom politikom, namiriti sva gladna usta, stoga još nije predložila proračun za sljedeću godinu. A do tog trenutka iskorištava se svaki slobodan trenutak da se upozori na pad dinara i posljedično na potrebu povećanja cijena. U pravilu kukaju vlasnici trgovinskih lanaca, ali, što je najsješnije, zapravo najžalosnije, i sami ministri.

Teorija je sljedeća: pustiti dinar da klizi, tek toliko da trgovci (tajkuni) nađu razlog za poskupljenje, nakon čega će se konačno prihvatiti novi proračun, aktivirati aranžman s MMF-om, koji za Srbiju čuva 520 milijuna dolara ako joj zatreba da se financijski ‘potkuje’, a kad se ‘potkuje’, vrijeme je i da se dinar malo odmori. Ne bi se trebalo začuditi i da se ponovno vrati u klinč s eurom, pa i da dobije po koju bitku. Guverner NBS-a Radovan Jelašić uporno ističe da će se u određenom trenutku konstantnim puštanjem u optjecaj nekoliko desetaka milijuna eura smanjiti količina dinara i na tome će se, kaže on, pad i zaustaviti. U međuvremenu, građanima se poručuje da se suzdrže od kupnje da cijene ne bi skočile. Autor te mudrosti ministar je trgovine glavom i bradom – Slobodan Milosavljević.

Na nedavno održanoj konferenciji za novinare ministar Milosavljević rekao je nešto što će ostati zabilježeno u analima gluposti. Ustvrdio je da će uvoznici proizvodi zbog slabljenja dinara uskoro poskupiti, a među prvima to bi mogli biti lijekovni: ‘Uskoro će se morati odobriti novi cjenik jer nemati lijekovne gore je od nove cijene.’

Dodao je i da će se val poskupljenja nastaviti preko uvoznih prehrambenih proizvoda, kućne kemije, odjeće, obuće… Zatim je ponudio dobitnu formulu prema kojoj ne mora baš sve poskupiti: ‘Sidro ili uteg koji će spriječiti znatnije pomicanje cijena jest suzdržavanje od kupnje nekih proizvoda kao što su perilice rublja ili štednjaci. Tako će cijene ostati u približno prihvatljivim okvirima.’

Da nije istinito, doista bi bilo komično. Takvoj se izjavi, međutim, ne treba čuditi jer dolazi od ministra koji tvrdi da Delta nema monopolistički položaj niti ga zlorabi iako sve neovisne studije upozoravaju upravo na to.

Prema svemu se čini da se o dinaru najmanje odlučuje u NBS-u. Možda to i ne bi bilo tako da su ondje spremni povući ručnu, ali Jelašić i suradnici i ne žele oduzeti fleksibilnost nacionalnoj valuti, nego je puštaju da ‘pliva’.