OČEKIVANI SCENARIJ ZA SREDNJI RECESIJA KOJA ĆE ZAVRŠITI 2010.

Brez oporavak, recesija ili depresija. Stručnjaci konzultantske tvrtke Roland Berger smatraju da su to tri moguća ishoda sadašnje financijske krize i savjetuju poduzećima da se pripreme za svaki od njih. Zavisno o scenariju, trajanje krize procjenjuje se od šest mjeseci do čak pet godina, iako je najvjerojatniji srednji scenarij, koji predviđa početak oporavka 2010. godine.

Uz analizu efekata i posljedica sve tri krizne varijante, Roland Berger je tijekom studenoga proveo istraživanje o trenutačnoj financijskoj krizi i očekivanim posljedicama za države Srednje i Istočne Europe. U anketi su sudjelovali menadžeri više od 250 kompanija iz Austrije, Hrvatske, Češke, Madarske, Rusije, Srbije, Slovačke i Ukrajine. Najpovoljniji su bili menadžeri iz Austrije – njih čak 73 posto smatra da će se situacija pogoršati, dok to smatra tek 55 posto menadžera iz Srednje Europe te 39 posto iz Rusije i Ukrajine. Ruski i ukrajinski menadžeri najveći su optimisti jer čak 27 posto ispitanika smatra da je već dosegnuto dno. Konsenzus je, međutim, postignut u vezi s daljnjim razvojem krize jer više od 50 posto menadžera smatra da će Srednja Europa 2009. osjetiti znatan negativan utjecaj krize, dok će 2010. dominirati manji negativni utjecaj. Tako su se menadžeri uglavnom opredijelili za scenarij recesije i kraj krize u 2010. godini.

Recesijski scenarij predviđa znatno smanjivanje ekonomske aktivnosti u svijetu, odnosno smanjivanje rasta globalnog BDP-a za jedan do dva postotna boda. Financijska kriza će prerasiti u ekonomsku krizu realnog sektora koja će pogoditi sve industrijske sektore. Nezaposlenost će znatno porasti, najviše u SAD-u zbog fleksibilnog tržišta rada. Potrošački optimizam past će na niske grane, a štednja će dobiti na popularnosti. S padom vrijednosti nekretnina i privatnih ulaganja, mnogima neće preostati ništa drugo nego se osloniti na državnu pomoć, što će dodatno povećati državne dugove. Poduzeća će se, osim s financijskim problemima, suočiti s padom prometa i prodaje, pa će biti prisiljena smanjiti troškove i restrukturirati poslovanje. Svi ti negativni efekti više će pogoditi Ameriku, a manje poduzeća u Europi i zemljama u razvoju. Osim toga, kriza će donijeti velike prilike za razvoj efikasnih tvrtkama s viškom kapitala. Državni utjecaj će u recesiji jačati jer će se mnoge razvijene države odlučiti za protekcionističke mjere koje bi mogle ograničiti ekonomske slobode u dugom roku.

Brzi oporavak je moguć i to u roku najviše 12 mjeseci. Neke će države zabilježiti pad BDP-a nekoliko uzastopnih kvartala, tržišta dionica i roba ostat će vrlo volatilna, ali će globalna ekonomija nastaviti rasti. Kriza će ostati ograničena na financijski sektor, bez velikih posljedica za realnu ekonomiju. Eventualni stečajevi i preuzimanja bit će koncentrirani na financijski sektor, u kojem će preživjeti samo kompanije s najboljim menadžmentom. Nezaposlenost će neznatno porasti na globalnoj razini, dok će zemlje s fleksibilnijim i razvijenim tržištima rada zabilježiti nešto veći pad broja zaposlenih. Realnu ekonomiju pogodit će problem otežanog financiranja, ali će se on riješiti dijelom i zbog velikih državnih intervencija.

U tom je scenariju država najuspješnija jer će razni državni i međunarodni paketi pomoći financijskoj industriji na kraju dati rezultate. Tako će akcije političara vratiti povjerenje sudionika na tržištu: štedišta, potrošača, investitora i poduzeća. Sve u svemu, na kraju razdoblja od šest do 12 mjeseci razina potrošnje u većini država neće biti znatno manja, a potrošači i poduzeća će i profitirati od nižih cijena energenata i sirovina.

Najmanje vjerojatan, ali i najopasniji scenarij jest depresija, odnosno višegodišnje usporavanje ekonomije. Svjetski BDP u tom bi slučaju nekoliko godina za redom padao, ponekad i dvoznamenkatim stopama. Nijedan sektor ili država ne bi prošli bez posljedica, a simptomi krize bili bi gori nego u bilo kojoj globalnoj ekonomskoj krizi u posljednjih 70 godina. Države bi preuzele veći dio svojih bankarskih sektora, ali bi i dalje izdavanje kredita bilo ograničeno. Mnoge bi kompanije propale pokrećući domino efekt stečajeva, masovne nezaposlenosti, smanjenja kupovne moći i pada potražnje. To će pojačati pritisak i na zdrave kompanije jer će im propasti tržište i mnogi dobavljači i poslovni partneri.

Deflacija, odnosno pad cijena proširio bi se svijetom. Dobivanje potrebno kapitala postat će komplikiran i skup posao. Dugoročni povrat na investicije bit će mnogo niži. Nezaposlenost na globalnoj razini udvostručila bi se ili čak utrostručila u odnosu na razine iz 2008. godine. Siva ekonomija bi procijenjala i trebalo bi dugo vremena dok se vrati povjerenje sudionika tržišta, a i to će biti ograničeno na neke dijelove svijeta. Iako državne strukture neće moći mnogo napraviti, protekcionizam bi mogao ugroziti i međunarodne političke odnose pa stručnjaci Roland Bergera predviđaju mogućnost da neke članice EU napuste Uniju ili odbace euro.

Velike razlike u scenarijima razvoja krize otežavaju posao menadžerima u pripremanju za sve varijante. U anketi Rolanda Bergera kao najpopularnijih antikriznih mjera pokazalo se pokretanje programa rezanja troškova, za što se odlučilo više od 60 posto menadžera. Srednjeeuropski menadžeri na drugom mjestu navode revidiranje budžeta za 2009. te zatim bolje upravljanje gotovinom, dok u Rusiji i Ukrajini prednost daju zamrzavanju novog zapošljavanja. Ruski menadžeri su također mnogo pesimističniji u vezi s perspektivom, pa njih čak 53 posto planira smanjiti proizvodne kapacitete, a 32 posto zatvoriti neke proizvodne pogone. Za usporedbu, u Austriji smanjivanje proizvodnje planira 27 posto menadžera, a u ostatku Srednje Europe tek 13 posto.

Analitičari Roland Bergera menadžerima savjetuju sedam mjera za što bezbolnije preživljavanje krize. Kompanija bi prvo na temelju makroekonomskih scenarija trebala razviti scenarije za vlastitu budućnost i pripremiti nekoliko različitih poslovnih politika za svaki od njih. Drugi prioritet trebalo bi biti osiguravanje dovoljnih financijskih rezervi za poslovanje, a slijedi zadržavanje ključnih investicija, smanjivanje troškova, zadržavanje samo najperspektivnijih segmenta poslovanja (ostale treba prodati radi prikupljanja toliko potrebno kapitala) te restrukturiranje koje bi trebalo biti mnogo šire od običnog rezanja troškova. Posljednja sugestija je da kompanija ne izgubi iz vida očuvanje osnovnih vrijednosti: fokus na učinak, povjerenje (uključujući ono vlastitih zapošlenika i šire javnosti), integritet i zdravi optimizam.