je izvanredan uspjeh s lansiranjem omiljenih grickalica

Za razliku od poslovanja na ‘mainstream’ tržištu, tvrtke koje žele zadovoljiti specifične potrebe trebale bi se u istraživanju tržišta fokusirati na podatke o psihografskim osobinama i zanemariti uobičajene pokazatelje.

Mladi fizičar Bobby Henderson, koji bi učinio sve samo da ne radi ‘normalan’ posao, u posljednje tri godine postao je pravi majstor za mikroniše. Dođuše, njegove se aktivnosti mogle nazvati i glupima, ali najbolje opisuju moć ciljanja na potrošače i stvaranja tržišta tamo gdje ono na prvi pogled ne postoji. Za opravdati tu tvrdnju najbolje bi bilo prisjetiti se što je Henderson novoga ovom svijetu donio.

Negdje početkom 2005. godine, revoluiran činjenicom da je kanzaški fakultet izbacio kolegij na kojem se govorilo o religijskim teorijama, odlučio je poslati dekanatu pismo ciničnog sadržaja u kojem se navodilo postojanje pastafarijanske vjere gdje sljedbenici vjeruju da je svijet nastao od nekog stvora nalik špagetima. Nešto nakon tog pisma i razrade nove religije na blogu, Henderson, kao misijonar nove religije, okuplja stotine tisuća sljedbenika diljem svijeta koji surađuju na različitim projektima vezanim uz Leteći Špageti Čudovište. S vremenom odlučuje otići korak dalje i smisliti novi mamac za publiku. Na svom je blogu objavio skenirano, rukom pisano objašnjenje na koju je novu nišu odlučio ciljati.

Jedna kružnica predstavljala je ljubitelje taco hrane, a druga moderne umjetnosti i, voilà, mjesto gdje su se sjekle kružnice nije ništa drugo nego nova mikroništa, odnosno grupica potrošača kojima je zajednička ljubav prema tacu i umjetnosti. Taj je projekt rezultirao akcijom prikupljanja artiščkih fotografija taco hrane koje su se mogle kupiti putem internetskih trgovina i vidjeti u nekim galerijama koje su pristale ugostiti takvu bizarnu postavu.

Naravno da ozbiljni poduzetnici neće razmišljati o tome tko bi mogao kao božanstvo štovati špagete s rajčicom ili na zid objesiti fotografiju meksičkog jela, ali nije bedasto mladog fizičara spomenuti u kontekstu otkrivanja tržišnih niša, jer on samo prati korake iz školskih udžbenika i tržištu pristupa na inovativan način što bi, uostalom, trebao činiti svatko tko razmišlja svoj proizvod ili uslugu ponuditi specifičnoj, manjoj skupini potrošača.

Za razliku od poslovanja na ‘mainstream’ tržištu, tvrtke koje žele zadovoljavati specifične potrebe trebale bi se u istraživanju tržišta fokusirati na podatke o psihografskim osobinama (životni stil, stavovi, interesi), a na stranu staviti uobičajene pokazatelje poput dobi, spola ili geografske sredine iz koje potrošači dolaze.

Primjerice, ako tvrtka odluči ubaciti se na tržište vunenih papučica za štenad, bit će sasvim svejedno je li potencijalni kupac pedesetogodišnja domaćica iz Bjelovara ili 36-godišnji informatičar iz Šangaja. S obzirom na to da je riječ o proizvodima koji ne zadovoljavaju osnovne, već specijalne potrebe, kompanije mogu očekivati profit ako su kupci dobro novčano ‘potkoženi’. A dat će novac ako kompanija, bila ona velika ili mala, ponudi na tržištu nešto jedinstveno.

Kako pokazuju uspješni svjetski primjeri, proizvodne mikroniše obično biraju male tvrtke koje nisu u stanju servisirati veće segmente potrošača, dok se s uslugama za manje skupine potrošača bave u jednakoj mjeri i veliki i mali igrači. Također, postići uspjeh moguće je i ako kompanija ponudi nešto sasvim novo ili se s novim proizvodima pridruži glavnom trendu. I dok Hrvati radije igraju na sigurno, par zaljubljenika u perece postigao je izvanredan uspjeh s lansiranjem omiljenih grickalica.

Prilikom za zaredu u socijalnoj mreži MySpace, koja je u svibnju ove godine u Americi držala 72 posto udjela, vidjela je četvrtastogodišnja školarka Ashley Qualls. Ona je 2004. godine otvorila stranicu WhateverLife.com, preko koje je besplatno dijelila grafiku, pozadinu i sličice za MySpace profile. Iako se ne može reći da su to najbolja grafička ostvarenja na svijetu, ona su se dopala većinom njenim vršnjakinjama, zahvaljujući kojima je Ashleyjina stranica ostvarila nevjerojatan promet. Kako je izvjestio magazin Fast Company, njenu stranicu posjećuje sedam milijuna jedinstvenih korisnika i ostvaruje 60 milijuna ‘otvaranja’ na mjesec. Zbog tih brojki mlada poduzetnica od oglašivača danas ostvaruje mjesečne prihode od 70 tisuća US dolara.

Među bizarnije poduzetničke pothvate svrstava se onaj gospode Renee Wood, kojoj je poduzetnička ideja pala na pamet nakon smrti oca njene šogorice. Naime, pokušala je pronaći odgovarajuće sredstvo za izražavanje sučuti, što nije joj pošlo za rukom, pa je sama kreirala privjesak u obliku suze, dodala cvjetić i priložila karticu s nekoliko utješnih stihova. To je bio početak njenog biznisa, a danas preko svoje internetske stranice nudi alternativne za tradicionalne telegrame sučuti i vijence. Trenutačno prima oko 200 narudžbi na tjedan, a njen inovativni pristup tržištu doveo je do najpoznatije voditeljice na svijetu Oprah Winfrey, koja joj je dala vjetar u leđa.

Za razliku od Wood, koja je svoju tvrtku Comfort Company otvorila zato jer je shvatila da niko na tržištu dosad nije zadovoljio tu specijalnu potrebu, neki su se obogatili samo zahvaljujući ‘in’ proizvodima, bez kojih ne bi bilo ni njihove ideje. Unatoč kritikama da je riječ o najružnijim cipelama otkad je svijeta, gumene crocice postigle su ogroman uspjeh. U 2003. godini proizvođači Crocs cipela uprihodili su milijun US dolara, dok su 2007. godinu zaključili s nevjerojatnih 300 milijuna US dolara.

Točno je da su te, u najmanju ruku neobične cipele primjer uspješnoga nišnog proizvoda, ali je uistinu interesantno da postoji i tvrtka koja se obogatila proizvođači dodatke za takvu obuću. Šeri Schmelzer, i sama fan Crocs cipela, odlučila je dizajnirati ‘nakit za cipele’ kojim bi se one mogle dodatno personalizirati. Nakit koji se stavlja u rupice na dizajnu počeo se prodavati u više od tri tisuće američkih trgovina. Uspjeh dodatka potaknuo je i stvaratelje Crocs cipela na kupnju tvrtke u vlasništvu Sheri Schmelzer i to potkraj 2006. godine za 20 milijuna US dolara.

Kako izvještavaju američki mediji, još je jedna poduzetnica pogodila u pravu nišu i za nju bi se trebalo čuti u vremenima koji dolaze. Vlasnica frizerskog salona Nancy Jarecki otkrila je da njezine klijentice rado doma odlaze s malenim vrećicama s ostatkom boje kojom su bojile kosu. Nakon negodovanja, priznale bi da im taj primjerak boje zapravo služi da se oboje i ‘tamo dolje’ da bi usklađile nijanse. Jasno je čime se bavi novoosnovana tvrtka Betty Beauty, koja je prošle godine upriličila svoj prvi milijun dolara. Vlasnica najavljuje nove proizvode i to sve za ‘ono dolje mjesto’, jer su dame, navodno, presretne što se mogu pretvarati da su prirodne plavuše, crvenokose ili što god već.