Jednima je budućnost uvoz, a drugima izvoz energije

Do kraja ovog stoljeća Bosna i Hercegovina neće samo imati dovoljno vlastitih izvora za proizvodnju električne energije, već će se u narednom razdoblju možda pojaviti i kao potencijalni izvoznik energije za regiju, istaknuo je prof. dr. Dragomir Miličić iz Elektroprivrede BiH na dijelu foruma posvećenog energetskim potencijalima i politikama u regiji u razdoblju do 2030. godine.

• Prosječan godišnji rast potrošnje električne energije do 2030. godine procijenjen je na otprilike dva posto. Ako se ne bi gradile nove hidroelektrane i termoelektrane, u 2030. godini u Bosni i Hercegovini nedostajalo bi od 12.300 do 15.648 GWh električne energije. No prema našim procjenama do 2020. godine moglo bi se sagraditi 14 hidroelektrana i sedam termoelektrana. U tom slučaju, 2030. godine Bosna i Hercegovina imala bi višak električne energije od 1.319 do 4.637 GWh – istaknuo je Miličić.

Strateška pitanja energetskog sektora u Bosni i Hercegovini odnose se na planove, projekte i nječaje u vezi s gradnjom novih proizvodnih kapaciteta, a koliko su važni za državu govori podatak da se više od 30 najmoćnijih europskih i svjetskih energetskih divova utrkuje za ulaganja u elektroenergetski sektor BiH. No ipak moguće prepreku u daljnjem energetskom razvoju moglo bi predstavljati to što Bosna i Hercegovina još nema energetsku strategiju i u tom pogledu još treba ujediniti energetsko tržište koje je podijeljeno na entitetske cjeline.

S druge strane, susjedna Slovenija 50 posto svojih potreba pokriva uvozom energenata, ali, kao članica Europske unije, već odavno, sukladno energetskoj strategiji i direktivi Europske komisije, ulaže velike napore u smanjivanje energetske intenzivnosti koja pokazuje stupanj energetske učinkovitosti pojedine zemlje.

Energetska intenzivnost u Sloveniji se, naglasio je Džani Brečević, direktor Instituta za istraživanja u energetici, ekologiji i tehnologiji, poboljšava, no još se Slovenija bori s relativno visokim udjelom energetsko intenzivnih sektora u odnosu na zemlje koje imaju približno istu razinu bruto domaćeg proizvoda.

Posebno veliki izazov slovenskome energetskom sektoru jest i ispunjenje obveza Protokola iz Kyoto koji se odnosi na smanjenje dušikovih oksida te ciljnog udjela električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Osim tih kratkoročnih ciljeva do 2010. odnosno 2012. godine, u sklopu klimatsko-energetskog paketa postavljeni su novi srednjoročni ciljevi do 2020. godine na razini EU, prema kojima 20 posto udjela energije treba biti iz obnovljivih izvora, najmanje 20 posto smanjenje emisija ugljičnog dioksida i 20 posto veća energetska učinkovitost. Slovenija se također obvezala da će do 2020. godine povećati udio obnovljivih izvora na 25 posto u finalnoj potrošnji energije.

Rubin Taleski predstavio je razvoj makedonskog tržišta električne energije u proteklih osam godina istaknuvši nekoliko velikih energetskih projekata koji su trebali biti u pripremi ili u raznim fazama ostvarenja, kao što je gradnja nekoliko novih hidroelektrana i energetike Srbije jesu povećanje energetske efikasnosti, zaštita okoliša, novi kapaciteti za proizvodnju električne energije, realizacija ugovora s GASPROM-om i gradnja plinovoda Južni tok, plinofikacija široke potrošnje, intenzivnija upotreba obnovljivih izvora energije, provođenje zakonskih odluka Ugovora o energetskoj zajednici, direktiva EU te privatizacija energetskih tvrtki.

• Novi uvjeti rada, poslovanja i razvoja proizvodnih sektora i sektora potrošnje dat će novi poticaj ekonomskom razvoju Republike Srbije, povećanju energetske učinkovitosti, intenzivnijem korištenju obnovljivih izvora energije i smanjenju intenziteta štetnih emisija iz proizvodnih energetskih izvora i sektora potrošnje, kao i integraciji u regionalno i europsko energetsko tržište – rekao je Nenad Đajić, predsjednik Srpske podružnice Svjetskog vijeća za energiju (WEC – World Energy Council).

Dodao je da je najvažniji energetski potencijal Srbije lignit s 93 posto udjelom u strukturi režimski potrošnje, ali i u razvoju energetskog sistema.

Kao što je naglasio Đajić, dva su osnovna cilja reforme energetskog sistema u Srbiji: uspostavljanje kvalitetnih novih uvjeta rada, poslovanja i razvoja u proizvodnji i potrošnji energije koji će poticajno utjecati na privredni razvoj Srbije te zaštita okoliša i integracija u regionalno i europsko tržište energije. Također cilj je sigurna i ekonomična opskrba gospodarstva i stanovništva energijom. Ti bi se ciljevi trebali zasnivati na povećanoj racionalnosti i efikasnosti na području proizvodnje i potrošnje energije, kao i na što većem korištenju domaćih energetskih izvora, posebno obnovljivih, kao i na primjeni novoupostavljenih zakonodavnih, institucionalnih, strukturno-organizacijskih i ekonomsko-poslovnih okvira za rad, poslovanje i razvoj energetskog sistema.

Dugoročno, strateški ciljevi razvoja energetike u Srbiji, naglasio je Đajić, trebali bi biti osiguranje potrebnih količina energije za zadovoljavanje potreba korisnika te stvaranje uvjeta za ulaganja u gradnju i modernizaciju postojećih energetskih objekata kao i uvjeta za njihovo povezivanje s energetskim sustavima susjednih država.