Velike ambicije i želja za dokazivanjem, doduše, nisu bile odlike koje su ga oduvijek pratile. Za razliku od brata i sestre, u mladim danima nije pokazivao pretjerano zanimanje za knjigu. Bio je zaljubljen sportom, osobito nogometom, pa je umjesto matematičkih formula i lekcija iz povijesti napamet znao visinu, težinu i kojekakve druge podatke o bilo kojem tada imalo poznatijem nogometušu.
Upisao je u gostiteljsku srednju školu na Hvaru i u njoj prolazio sa solidnom četvorkom, da bi nakon dvije godine odjednom zaključio da može raditi kao konobar i bez završene škole. Na veliko iznenađenje svog oca odlučio se prebaciti u srednju ekonomsku. A ekonomski se fakultet poslije toga nekako nametnuo kao logičan izbor. Odlazak na studij u Zagreb, reći će Huljić, prilično ga je promijenio, i tek je tada shvatio koliko je zapravo uporan, ambiciozan i koliko mu je velika želja za poboljšanjem.
Te osobine na vidjelo su izašle kad je počeo raditi kao pripravnik u Skupštini grada Zagreba. Naime, već nakon šest mjeseci napustio ju je shvativši da ondje neće steći željeno znanje iz financija, područja koje ga je zanimalo. Iako je već odradio pola pripravničkog staža, odlučio je početi ispočetka i dobiti temelj koji će mu omogućiti daljnji razvoj karijere. Kucao je na vrata TEB-a, ali u to vrijeme on nije primao pripravnike. No ubrzo je našao posao u Progres-reviziji. Pod mentorstvom svušnika te tvrtke Branka Parača, kod kojeg je, inače, pripravnik svojedobno bio i danas jedan od najcjenjenijih poreznih savjetnika Hrvatske Zgombić, upoznavao se s revizorskom djelatnošću koja je u to vrijeme u Hrvatskoj bila u začecima.
Pouzdan, marljiv, pedantan, opisat će ga tako danas Parač i dodati da je Huljić oduvijek pokazivao sklonost upoznavanju novih stvari i unapređivanju. – Uvijek je htio nešto novo i nije se bojao izazova, pa je bilo samo pitanje vremena kad će potražiti novi – kaže Parač.
U reviziji je radio tri godine, a zatim je nastavio karijeru u društvu Progres, tada jednom od osnivača Progres-revizije. Ondje je radio kao poslovni savjetnik za računovodstvo i poreze, objavio je niz stručnih članaka na tu temu te bio koautor nekoliko stručnih priručnika. No 1997. u Progresu se počelo razmišljati o gašenju temeljne djelatnosti, pa je Huljić odlučio potražiti drugi posao. Javio se na natječaj Kaptol investicijskog društva, u koje je primljen na položaj voditelja Analitičke službe.
Ponovno se počeo baviti stvarima koje su bile nove ne samo njemu nego i na hrvatskom tržištu. Naime, radio je na projektu kuponske privatizacije, u kojoj je investicijsko društvo sudjelovalo putem Središnjega nacionalnog fonda. U to je vrijeme u ime Središnjega nacionalnog fonda bio i član nadzornih odbora niza tvrtki: Arenaturista, Anite, Elke iz Zagreba, Jadroplova, Hotela Makarska, Poljoprivredne, Mobilije te Sljemen.
Iako je kuponska privatizacija danas stigmatizirana, Huljić misli da u Hrvatskoj nije provedena ništa lošije nego drugdje i ponosan je što je sudjelovao u projektu koji se događa jedanput u sto godina. Osim toga, radeći u investicijskom fondu, kaže, upoznao je i specifičnosti različitih djelatnosti i industrija te stekao veliki krug kolega, znanaca i prijatelja.
Kad je Kaptol investicijsko društvo zajedno sa Središnjim nacionalnim fondom prodano Epiku iz Beča, mnogo je mladih ljudi koji su ondje u to vrijeme radili odlučilo napustiti tvrtku. Među njima bio je i Huljić, kojeg su još prije zvali u Lukšić Grupu. Na temelju preporuke osobnog odvjetnika pokojnog Andronika Lukšića u Hrvatskoj došao je u Lukšić Grupu na mjesto direktora Kontrolinga.