Najteža će biti iduća godina, a zatim će uslijediti oporavak

JOSIP BOBAN: Najteža će biti iduća godina, a zatim će uslijediti oporavak. Uvijek smo nastojali biti fleksibilni u zapošljavanju i otpuštanju. Oni koji su gubili radno mjesto kad je bilo teško, u boljim vremenima uvijek su bili prednosti pri zapošljavanju. Taj grub i nezahvalan, ali, nažalost, neizbježan zadatak moramo još jedanput obaviti.

Je li u pitanju dvjestotinjak radnih mjesta? Otpriške toliko, uzmu li se u obzir sve lokacije na kojima radimo u Hrvatskoj.

Koji će kriteriji biti važni? Taj mučni posao prisiljeni smo raditi. Lakše je to izbjeći, gurnuti problem pod tepih i sve odgoditi na neko vrijeme. Radi opstanka tvrtke to smo radili tako da smo ljudima sve detaljno i pravodobno obrazložili. Radimo zajedno sa sindikatima. Trudimo se objasniti ljudima da smisao sindikalnog rada nije ostanak ljudi pod svaku cijenu, nego zaštita radnika od nesocijalnog postupanja. Kao poslodavci pokušavamo postupati i razmišljati na način da budemo socijalni, ali najprije poslovni. U jeku krize pregovaramo i o novom kolektivnom ugovoru.

Hoće li znatnije promjene trpjeti i poslovni planovi u inozemstvu? Da. U Rumunjskoj, gdje radimo zajedno s gigantom Faureciom, smanjiti će se proizvodnja, a sasvim sigurno odgoditi će se i već gotovi planovi za gradnju još jedne tvornice u toj zemlji. Taj projekt trebali smo upravo ovih dana dokraj pripremiti, a do kraja iduće godine tvornica u Craiovi trebala je biti u funkciji. No, zbog problema u kojima se našao Ford, sve je zaleđeno do daljnje, jer Ford još nije načisto koji bi model u novim okolnostima bilo najbolje proizvoditi.

Kakva je situacija u Rusiji, u koju ste snažno usli prošle godine? Ondje neće biti većih potresa jer još vlast glad za automobilima. U Rusiji se novi automobil još čeka i ponuda ne uspijeva zadovoljiti potražnju. U Samari neće biti rasta proizvodnje, ali neće biti ni pada, pa predvidamo proizvodnju identičnu onoj iz tekuće godine. Naša nova tvornica u Lugri, koja je upravo startala s punim kapacitetom, povećat će planiranu proizvodnju. U Rusiji imamo još mnogo planova. Uskoro će se definirati neki novi poslovi s Renaultom u Moskvi i s Fordom u Sankt Peterburgu.

Odlazak na Istok pokazao se, dakle, kao puno pogodak, možda i spasonosan u cijeloj ovoj situaciji. Sasvim je sigurno to bio velik pogodak i odlična poslovna procjena. Odlučili smo se za nama bliži Istok, za Rumunjsku i Rusiju. Smatrali smo da bi odlazak u Kinu ili Koreju za nas ipak bio prevelik zalogaj. Rusija je bila bliža, a nudila je obilje prilika za razvoj. Lanjska dokapitalizacija naše tvrtke, koju je proveo ruski partner OAO Spik, omogućila je da u kratkom roku sagradimo tvrticu putem zajedničke tvrtke u Lugri. Danas već planiramo znatno proširenje kapaciteta u toj tvrtci koja je tek počela raditi.

Vi ste prvi probili strah i nesigurnost koja prijeći zapadne tvrtke da posluju u Rusiji. Može li se to dodatno kapitalizirati? To se već događa. Sada svi idu u Rusiju i žele nas za partnera zbog pozitivnog iskustva u suradnji s nama. S druge strane to nam pruža mogućnost da se s važnim partnerima bolje povežemo i ondje gdje nismo bili zastupljeni.

Rusija je danas možda najpoželjnije tržište za proizvođače automobila, no mogu li na tome mjestu svi riješiti svoje probleme? Oni koji prvi osvoje pozicije, sasvim će sigurno riješiti velik dio svojih problema. Vidite kako to lančano ide u našem slučaju. U Hrvatskoj će se kriza osjetiti manje nego na Zapadu, u Rumunjskoj manje nego kod nas, a u Rusiji je gotovo i neće biti. Impuls našem razvoju sasvim sigurno je tu. Sljedeće godine idemo s novom tvornicom u Tuli i onamo ćemo prebaciti dio proizvodnje iz Luge za Renault, a dio kapaciteta radit će za Volkswagen, Peugeot i Citroën. U Lugi bismo tako otvorili kapacitete za novi model Forda. Osim toga, s gigantom Faureciom danas ozbiljno razgovaramo o ‘joint ventureu’ za cijelu Rusiju. Na te razgovore o velikim zajedničkim planovima kriza uopće ne utječe.

Kakve će biti konkretnije posljedice smanjenja proizvodnje u Revozu u Sloveniji? Tomu je namijenjena gotovo cijela proizvodnja u Solinu. Riječ je o smanjenju od 20-ak posto. To će nam otvoriti neke kapacitete, pa upravo razmišljamo kako to riješiti. Moguće je da zbog novonastale situacije veće dijelove izrađujemo u Zagrebu, a manje u Solinu. Racionalizaciju unutarnjih troškova ionako smo planirali, a sad će se sve ubrzati kako bi se izbjegli veći problemi. Otkazujemo i dio vanjskih skladišta, režemo gdje god možemo.

Može li se otvoriti stara linija za Kragujevac? Fiat je sigurno ušao i planira veliku proizvodnju. Svi to pitaju, a moj je odgovor – od toga, nažalost, neće biti ništa. Ondje je ipak nešto prolongirano, zapravo još nema teme za razgovor. No, ako se proizvodnja pokrene, naši su izgledi sasvim sigurno vrlo veliki. Najbliži su Zastavi naši pogoni u Solinu, Zagrebu i Rumunjskoj. Najbliža je konkurencija u Češkoj, Slovačkoj i Turskoj. A udaljenost je vrlo važna kad je o autodijelovima riječ. Svojedobno smo pokrenuli proizvodnju branika u Zagrebu samo zbog troškova transporta koji su došli do 40 posto. Dakle, pokrene li se ozbiljan posao u Kragujevcu, imamo najveće izgleda da se vratimo na to tržište gdje nas nema već 17 godina.

Mislite li da će krizi brzo doći kraj ili nas čeka dugo razdoblje nestabilnosti i velikih potresa? Iduća godina bit će najteža, a onda će uslijediti oporavak. Godinu 2009. obilježit će promjene na tržištima, u prvom redu promjene strategija proizvođača.

Proizvođači autodijelova krizu će, prema svemu sudjeliti, nešto lakše prebroditi. No, može li i tu doći do većih potresa i preslagivanja na tržištu? Ta mogućnost nije isključena. Možda se i na tom planu osjeti znatnija promjena poslovne politike. Dosad se smatralo da treba smanjivati broj dobavljača jer se tako smanjivalo proizvodne troškove. Proizvođači automobila tražili su od dobavljača da ih prate svuda po svijetu. Sad će se to pokazati vrlo rizičnim. Slika će se mijenjati, sasvim sigurno. Mnogima slijedi veliko otrježnjenje.

Može li doći do velikih spajanja ili preuzimanja? Vrlo vjerojatno. AD Plastik već ima upite nekih tvrtki, pa i logističkih, o našoj eventualnoj želji i spremnosti da preuzimamo dijelove ili cijele tvrtke. Znaju da smo poslovno i financijski stabilni zbog akvizicija na Istoku, znaju da manje ovisimo o bankama kad su investicije u pitanju.

Jeste li spremni za takve iskorake? Zasad nemamo takvih ambicija.

Zašto? U prvom redu zaokupljeni smo nastojanjem da zaokružimo ono što imamo i što će se uskoro realizirati. Upravo uhodavamo tvrtnicu kraj Sankt Peterburga, gdje se stalno izmjenjuje tri-desetak naših ljudi kako bi se u proizvodnji zadovoljili najviši kriteriji. To je osjetljivo pitanje jer u Rusiji industrijska kultura nije na zavidnoj razini. Nadalje, gradnja tvrtnice u Tuli iduće godine tražit će iznimno velik angažman. Akvizicija je prigoda, ali i opasnost. Lako je kupiti tvrtku, problem je naći kadar koji će njome upravljati. Puni smo razvojnih planova i ne smijemo rastipati snage na previše strane.